Susanne Delilović slikarica i profesorica engleskog jezika i likovne umjetnosti, rođena je i odrasla u Njemačkoj, a prije nekoliko godina preselila se u Split, gdje danas živi i radi. Odluku o preseljenju donijela je zajedno sa suprugom, vođena željom za jednostavnijim i slobodnijim životom.
U razgovoru za Dalmaciju Danas govori što ju je osvojilo u Splitu, kako uspoređuje svakodnevicu u Njemačkoj i ovdje te kako je od profesorice postala tražena slikarica čiji su radovi bukirani mjesecima unaprijed.
„Kad sam upoznala svog muža, koji je odrastao u Švedskoj, razgovarali smo o tome gdje želimo živjeti i koji su nam životni ciljevi,“ priča Susanne Delilović. Oboje su, kaže, osjećali potrebu za promjenom. Htjeli su smanjiti troškove, usporiti tempo i živjeti jednostavnije, s više slobode i vremena za obiteljski život te volonterski rad.
„Naravno, razdoblje preseljenja bilo je stresno, ali najteže mi je bilo ostaviti majku i prijatelje s kojima sam odrasla. Ipak, istovremeno sam se iskreno radovala novom početku sa svojim mužem“, govori nam na početku našeg razgovora.
“Split me oduševio – sve što volim nalazi se na dohvat ruke”
Na pitanje kako se snašla u Splitu, Susanne Delilović priznaje da se ponekad sama sebi nasmije koliko hvali grad u kojem danas živi.
„Kad počnem pričati o Splitu, ponekad samu sebe nasmijem koliko ga hvalim, i uvijek se zapitam jesam li objektivna. Ali stvarno, ne mogu vjerovati koliko je kvaliteta života u Splitu visoka. Planine, otoci, povijest, arhitektura, predivna riva, Dioklecijanova palača, hrana, plaže sve je doslovno na dohvat ruke.
Ne moraš putovati satima da bi nešto doživio; nakon posla jednostavno siđeš do mora i okupaš se u kristalno čistom moru. Gdje to još postoji?“, entuzijastično nam priča.
Iako često putuje, trenutačno nam se javila iz Južne Koreje, a nedavno je posjetila i Japan, kaže da se nigdje ne živi kao u Splitu.
„Split je za mene savršen. Nije ni prevelik ni premalen, ima sve što čovjeku treba, od modernih kafića do restorana s matchom, vidi se da se grad lijepo prilagodio turizmu, ali zadržao svoj duh.
Najviše su me iznenadili ljudi. Često smo čuli da su navodno neljubazni, ali naše iskustvo je suprotno, ljudi su topli, otvoreni i lako je s njima razgovarati. U Njemačkoj su ipak malo zatvoreniji.
Naravno, i Njemačka ima svoje čari, predivne šume, jezera, uređenost i tamo sam uživala. Ja jednostavno nastojim, gdje god jesam, pronaći ono najljepše i u tome uživati“, ističe Susanne.
A najveći kompliment koji je dobila za svoj rad?
„Najljepše poruke dobivam od ljudi koji mi pišu da ih moj sadržaj inspirira, da ih raduje i motivira. To mi je posebno drago, jer ako mogu barem nekoga dotaknuti i potaknuti na nešto lijepo, to je za mene najveća nagrada“, otkriva nam.
Od profesorice do uspješne slikarice
Naša sugovornica ističe da je strast prema slikanju prisutna od najranijeg djetinjstva. Još tijekom školovanja pokazivala je izražen talent za likovnu umjetnost, što su prepoznali i njezini učitelji. Ipak, njen akademski put prvo je krenuo u drugom smjeru.
„Kad me pitaju kad sam počela slikati, uvijek se našalim i pitam: „A kada ste vi prestali?“ Jer ne poznajem nijedno dijete koje nije crtalo ili slikalo – svi smo to radili. Ja jednostavno nikad nisam prestala.
U školi sam primijetila da mi likovni ide od ruke, učitelji su me često hvalili. Kad sam upisivala fakultet, prvo sam izabrala engleski i talijanski, ali ubrzo sam shvatila da me to ne ispunjava. Sve mi je bilo nekako suho i isto. Tada sam odlučila umjesto talijanskog upisati umjetnost – i to je bila najbolja odluka.
U Njemačkoj je fakultet besplatan, a umjetnički fakultet je u sklopu s glazbenim, tako da je atmosfera bila čarobna – dok bih ja slikala, netko bi svirao klavir ili pjevao. Imali smo i stolarsku, keramičku i staklarsku radionicu, prekrasno svjetlo, a materijali su nam bili dostupni i besplatni. To je bilo razdoblje u kojem sam zaista procvjetala“, priča nam mlada slikarica.
“Boga vidim u stvaralaštvu prirode”
Vjera zauzima važno mjesto u životu Susanne Delilović, no kako sama kaže, s umjetničkim stvaralaštvom povezana je na suptilan, a ne doslovan način.
„Pa iskreno često dobivam upite za slike s vjerskim motivima, ali takve narudžbe uvijek odbijam. Ne želim na taj način spojiti umjetnost i vjeru u Boga. Boga vidim u divnom stvaralaštvu jer je on najveći umjetnik i zato najviše volim slikati prirodu. Kroz slikanje se neminovno primjećuje nevjerojatno umijeće u prirodi, raznovrsne boje, teksture, i jako volim što kroz slikarstvo još vise primjećujem detalje u Božjem stvaralaštvu.
Držim se i biblijskog načela iz 2. Mojsijeve 20:4–5, koje govori da ne pravimo slike božanstava. Osim toga, ne želim vjeru povezivati s poslom, jer ja od slikarstva zarađujem, a znamo kako je Isus reagirao kada su ljudi ispred hrama počeli spajati vjeru i trgovinu. Vjeru nastojim pokazati djelima, kako i Biblija kaže u Jakovu 2:26.“, pojašnjava nam.
Proces stvaranja, kaže nam, uvijek započinje emocijom, ali trenutno ga najviše oblikuju želje njezinih klijenata.
„Trenutno me inspiriraju narudžbe klijenata, jednostavno slikam ono što ljudi žele. No dugoročno to želim promijeniti, jer umjetnički stil i karijeru nije moguće izgraditi samo kroz naručene radove. Kada radiš po tuđim željama, nisi potpuno slobodan.
Želim sve više slikati iz duše, razvijati svoj prepoznatljiv stil i jednog dana imati samostalnu izložbu svojih radova. Samo tako se može doći do istinskog stvaralaštva, do onog neponovljivog osobnog izraza“, kaže nam.
Popunjena mjesecima unaprijed
Zanimanje za njezin rad posljednjih je godina naglo poraslo pa tako danas ima raspored popunjen mjesecima unaprijed, a nove narudžbe prima tek nakon lipnja sljedeće godine. Njezin prepoznatljiv stil i pažnja prema detaljima osvojili su mnoge ljubitelje umjetnosti, a najtraženiji motivi, otkriva, upravo su portreti kućnih ljubimaca.
Prije nego što se u potpunosti posvetila slikarstvu, Susanne Delilović radila je kao profesorica umjetnosti i engleskog jezika, a to razdoblje opisuje kao izuzetno vrijedno iskustvo koje joj je donijelo puno znanja i radosti u radu s ljudima. Ipak, tek je u slikarstvu pronašla ono što nastava nije mogla pružiti – potpunu slobodu izražavanja i stvaranja, bez ograničenja rasporeda i školskih pravila. Upravo ta sloboda, kaže, omogućila joj je da se potpuno posveti onome što voli i da kroz svoj rad usrećuje druge.
„Kad sam vidjela koliko se moj rad cijeni i traži, shvatila sam da se mogu usuditi dati otkaz. Sada ne moram nikoga pitati za slobodne dane i sama raspolažem svojim vremenom, a istovremeno usrećujem ljude koji žele poseban, jedinstven poklonom, djelo koje im dira dušu“, smatra Susanne.
„Zanima me kako je predavati u Hrvatskoj“
Zanimalo nas je bi li se u Splitu voljela vratiti u učionice i predavati?
„U učionicu u Splitu možda bih se voljela vratiti privremeno, čisto da zadržim praksu i pedagoške vještine, jer taj posao zaista volim. Također me zanima kako je predavati u Hrvatskoj – kakva su djeca, odrasli, i sam sustav obrazovanja.
Ali iskreno, teško bih se vratila na to dugoročno, jer kad se jednom navikneš na slobodu stvaranja, teško je ponovno raditi prema tuđem rasporedu i pravilima“, priznaje.
Za kraj, Susanne Delilović dijeli poruku svima koji razmišljaju o promjeni života, svjesna da mnogi u nekom trenutku osjete potrebu za novim početkom.
„Poručila bih svima koji razmišljaju o novom početku da je najvažnije biti zadovoljan i sretan s onim što već imaju. Ako netko želi promjenu samo zato što na društvenim mrežama vidi kako drugi „bolje“ žive, to nije pravi razlog. Ako nismo mirni u sebi, uvijek ćemo željeti nešto drugo i nikad nećemo biti istinski zadovoljni.
Pravi mir dolazi kad čovjek pronađe prijateljstvo s Bogom i unutarnje zadovoljstvo koje iz toga proizlazi.
Ako, međutim, netko iz ispravnih motiva želi promijeniti život, primjerice, kako bi imao više vremena za obitelj, duhovnost i ono što je zaista važno, onda je to lijep cilj.
Takve promjene treba činiti postupno, korak po korak: sagledati sve informacije, izaći iz dugova, smanjiti troškove, planirati mudro i s vremenom se dođe do cilja“, zaključuje na kraju našeg razgovora Susanne Delilović.
