“Prije ja, a sada netko drugi, bili smo jamstvo da će se na Benama okupljati normalni građani, a ne narkomani”

Nakon završetka vojnog angažmana mogao sam kao branitelj sa 40% oštećenjem organizma, zatočeništva na Manjači i da dalje ne nabrajam, uživati u mirovini i samo se posvetiti političkom angažmanu. Ali odabrao sam drugi put, javio sam se na objavljeni natječaj za Bene, prikupio i predao svu potrebnu dokumentaciju, a na tom natječaju prošao kao jedini ozbiljni zainteresirani. Jedini ali ujedno i najnaivniji jer su oni malo iskusniji na spomen Bena samo odmahivali rukom. Kasnije sam shvatio i zašto. Na Benama smo zatekli totalnu devastaciju, razrušene terene i objekte. Uz pomoć prijatelja koji su mi bili jamci, podigli smo kredite i krenuli u obnovu svega šta smo mogli da bi tom prostoru vratili nekadašnji imidž. Naravno, bez ikakvog iskustva u ugostiteljstvu jako smo naivno računali na prihode kojima ćemo moći vraćati kredite i još nešto i zaraditi. U to vrijeme na Benama nije bilo niti električne mreže tako da se sav pogon pokretao preko agregata za koji smo svaki dan nabavljali i donosili gorivo. Na Benama smo obnovili restoran na način kako sam opisano u izjavi za SD i nazvali ga Benedikt. Otvorio ga je tadašnji gradonačelnik Splita. Kod dobivanja koncesije na vlasti je u gradu Splitu bio SDP sa koalicijskim partnerima. Toliko o mome tadašnjem utjecaju kao jednog od utemeljitelja HDZ-a. Obnovili smo teniske terene, sanitarne čvorove, kućicu za dječje rođendane, vanjske sprave za vježbanje, dječje sprave i igraonice, vanjski šank, postojeće derutne i srušene zidiće, od mora uništenu obalu… Staze kroz centar smo popločali kamenom, jer su ranije bile samo od šljunka i zemlje.

Kroz sve radove imali smo stalni nadzor predstavnika Grada, Županije, Društva Marjan na čelu sa tadašnjim Predsjednikom Prof. Lozićem, javne ustanove za upravljanje Park šumom Marjan. U meduvremenu se izmijenilo nekoliko ravnatelja. Za uklanjanje bilo kojeg stabla, pa i suhog, trebali smo pribaviti razne suglasnosti, čak i Ministarstva kulture. Ni šišku ni kamen nismo mogli pomaknuti, a da se netko od nadređenih ne pojavi, jer se radilo o Benama. Kroz sve radove uz nadzor smo imali potporu svih navedenih institucija, a najviše od Društva Marjan i Prof. Lozića. U sve skupa smo, bez rada, na kraju uložili više od 3,5 mil. Kuna napominjem kreditnih sredstava. Sve je bilo super zamišljeno, ali kako to inače bude u životu stvarnost bude nešto drugačija. Za lijepe vikende imali smo dosta posla, a onda ostale dane osoblje ne bi imalo šta raditi jer na Benama osim nas, nekoliko umirovljenika i zaljubljenika u Marjan i Bene doslovno ne bi bilo nikoga. Početkom svibnja krenule su protupožarne mjere zaštite Park šume Marjan što je podrazumijevalo zatvaranje rampe sa južne strane šume. Nakon toga promet nam je bio takav da nismo mogli niti pokrivati troškove energije, a kamoli plaće ili vraćati kredit. Znajući da će, ako odemo sa Bena ponovno nastati devastirani prostor, na inicijativu gradonačelnika Splita oformljen je tim u kojem smo bili mi, dogradonačelnik Splita, Predsjednik Društva Marjan i Ravnatelj javne ustanove. Zaključak je bio da se dozvoli kontrolirani promet južnom stranom kako bi ipak dio građana i gostiju mogli doći do Bena. Nije bilo realno očekivati da će stariji članovi obitelji koji žele biti nazočni npr. slavlju pričesti ili krizme pješačiti nekoliko kilometara do restorana. Kada je taj dokument napravljen uz suglasnost i potpis sviju, predan je Gradonačelniku (HDZ) koji ga nije želio odobriti. Nakon toga, zbog nemogućnosti vraćanja kredita i ispunjavanja obveza, jedino što nam je preostalo bio je pokušaj prodaje prava na koncesiju. Dolazili su mnogi naši, čak i stranci (posebno zbog teniskih terena), ali svi bi samo ostali par sati, snimali promet i odustajali. Kako je u isto vrijeme tvrtka Kerum uređivala Hotel Marjan, ponudili smo im da otkupe naša prava jer smo kao jednu mogućnost vidjeli njihov interes da tu dovode svoje goste. Nakon dužih pregovora pravo na koncesiju uz suglasnost Župnije smo prodali za manji iznos od onoga kojeg smo uložili. Da nije bilo te transakcije ne želim niti zamisliti kako bi sve završilo po nas. Sve što je napravljeno na kraju je ostalo u Vlasništvu RH. Za sve što smo radili uvijek smo dobivali pohvale i nagrade za napravljenu korist, nikada nas nitko nije prozivao za štetu.

Sve dok se nisam prije nekoliko godina ponovno politički angažirao [ako se to uopće može nazvati političkim angažmanom], nisam imao nikakve probleme. Nakon toga je sve krenulo drugačijim tijekom. Pohvale su odjednom postale kritike, a nikakav prijestup nismo napravili, a kamoli neko protuzakonito djelo. I sada odjednom pred parlamentarne izbore najveći problem u državi postaje 15 godina stara drvena nadstrešnica koja nikada nikome nije smetala. Kada je trebalo prozivati g. Keruma onda se isto koristila ta nadstrešnica. Sada kada više nije on u fokusu ta bi nadstrešnica trebala biti moj grijeh? Jesmo li stvarno postali toliko zlobno društvo da smo spremni izokrenuti činjenice i za ovakve stvari nekoga pokušati upropastiti ili staviti na stup srama?

Sve što je napravljeno na Benama ostalo je na Benama, niti ja niti bilo tko drugi, to nije odnio niti maknuo. A svi koji su se sada počeli toliko brinuti oko Bena moraju znati jednu stvar. Prije ja, a sada netko drugi, bili smo jamstvo da će se na Benama okupljati normalni građani, a ne narkomani koje smo svojim velikim trudom jedva otjerali. Nakon iskustva koje sam imao na Benama u jedno sam siguran.”, a u stvari za njega nisu nikada ništa napravili korisnog. U to sam se uvjerio kada sam obnavljao devastirani prostor, siguran sam da će tako biti i ubuduće” – napisao je Tagra u poduljem statusu na Facebooku.