Pisali smo već o međunarodnom projektu između našeg Hokej kluba Spartanac i Hokej kluba Oosterbeek iz Nizozemske. Oni svake godine dolaze obučavati nas kako da dignemo klub na noge i mi svake godine idemo u Nizozemsku.
Ove godine došli su da upoznaju tih tridesetak djece koji treniraju hokej. Također došli su da motivacijski dignu naše seniore koji su bili ulaz u svijet hokeja u Splitu i koje je sve teže motivirati. Ovo je pravo čudo, kako smo to uspjeli sve ove godine. Lako je našoj djeci, oni odu na turnir, nekad pobjede, nekad izgube i u tome i jest ono nešto čarobno u sportu. Naši seniori redovito daju svoj novac da bi putovali na natjecanja za koje je upitno samo hoće li izgubit s manje ili više razlike. E, tim ljudima treba dignuti spomenik.
Ove sezone ih je malo manje na treningu i svaki udarac nas baci na koljena. Tko preživi ovo početno vrijeme da nas ne da kvragu, i nas i hokej. E taj će moć pričat. Uspio je baseball, uspio je rugby, e pa hoće i hokej. Uspio sam dovesti travnjak u Split i montirati ga na dva gradska igrališta koja su bila puna stakla, šprica, armiranih šipki koje su virile iz igrališta i bile predviđene za koš. Sve smo to sanirali, da na kraju nikad ne bismo dobili drugi dio ugovora. I sad na tom travnjaku psi laju, karavane prolaze i svi ga smiju koristiti osim nas.
Problem je što se pročelnike mijenjaju kao čarape. I dok mi s jednim sve teme prođemo, dođe drugi. I samo nam pričaju priče za malu djecu. Teško je to roditeljima u klubu objasniti, čak i ljudima koji su rukovodeći u hokejskom savezu u Zagrebu, a našim prijateljima Nizozemcima da ne govorim. Ali pazimo da nam motivacija i entuzijazam ostanu na visokoj razini. Hokej je predivan sport i ljudi će ga prihvatiti. Samo treba još barem 4 godine.
Trenutno snimamo video na svim atraktivnim lokacijama u Splitu. Imamo razne panele za razvoj, sudački seminar, video analize i sve što treba da nas se kao klub uglazbi da bude zdrava atmosfera, i da svi disbalansi nestanu.
Novi sport nije lako dovest. Iako u svijetu megapopularan, u Splitu će trebati još barem četiri godine da nas se prihvati i kad trčimo s palicama da nas ne gađaju bananama. Zvuci smiješno, ali bilo je i toga. I prijetnji i provokacija i uvreda. Ali neka, ne mislimo odustati. Nekako nam u ovom podneblju to nije u krvi. Pogotovo kad znamo za kako se prekrasan sport zalažemo.
