Četvrta sezona bližila se kraju, administracije je bilo sve više i tu smo u ovoj fazi ja i Vanja bili nezamjenjivi. Nisam imao kad držati treninge od silinih letanja naokolo. Npr., radimo dječju olimpijadu i trebaju medalje, diplome, čoko mlijeka, kiki bomboni, sokovi, zahvalnice. Treba cijeli dan za to i još cijeli dan oko programa i oko dostave. Treba sve to posložiti, uz javljanje na telefon, odgovaranje na mailove i čuvanje male djece ako roditelji kasne.
Također, tu je sudjelovanje na natječajima pa onda i održavanje dvorane od dvjesto kvadrata. U toj fazi morao sam pustiti skroz treninge i vođenje rođendanskih programa. Nabavio sam pult, projektor, laptop i jutra provodio u terenskom radu, a svako popodne sam radio za pultom i primao novu djecu i roditelje, te se bavio papirologijom, kriznim situacijama, dnevnim situacijama. Ipak, sve je štimalo, sve je imalo glavu i rep. Imao sam odličnu trenersku bazu, odličnu djecu i odlične roditelje.
Svaki tjedan smo imali novu priču i događaj, a to ne možeš ako se time baviš usputno. I tako kino večeri, dječje spartanske igre, bikijada za djecu, bob utrka, sakupljanje sličica, maškare, infinity nado turniri, laser tag partiji, stalno smo nove stvari uvodili. Svaki dan smo radili tekuće stvari, ali to smo gledali kao da nismo ništa napravili. Svaki dan smo morali napraviti korak za razvoj. Bilo to u marketingu, papirima, opremi, dvorani, s ljudima. Ali svaki dan smo imali novi cilj i tome smo morali posvetiti sto posto.
Završili smo tu sezonu i 99 posto djece je ostalo s nama u klubu. U petoj sezoni smo napravili korak dalje i napravili dvije dvorane na istom mjestu. To nam je omogućilo nakon prozivke da ih podijelimo točno po godištima. Tu sezonu imali smo sve duple grupe. Nikad nije bila gužva za vrijeme treninga. Kvaliteta nam je uvijek bila ispred kvantitete. Htjeli smo raditi samo na jednom mjestu, jer nam se tako činilo najbolje i tako nam je bio gust, ali u nekim udarnim grupama liste čekanja su bile sve duže i pitali smo se što ćemo kad nam se preko ljeta javi hrpa novih roditelja. Morat ćemo ili preporučavati konkurenciju, ili tražiti veću dvoranu. Sve je išlo u razvoj.
U početku su nam svi govorili da roditelji ne znaju što znači sportska akademija i da nikad nećemo upisati više do 20 djece u jednom kvartu. Da bolje da izaberemo neki sport jer većina akademija se zatvori prije nego se otvori. Mi smo baš htjeli sportsku akademiju. Danas ti isti ljudi govore da nam ide dobro jer je to akademija jer sve s djecom radimo, pa eto zato. Neki su čak i promijenili nazive iz sportski klub u akademija jer su mislili da je u tome kvaka. Kvaka je u predanom radu, usmjerenosti i fokusiranosti te optimizmu pri pogledu na svu moguću birokraciju. Posvećenost i entuzijazam uvijek donesu ploda. Ponekad samo treba malo vremena dok nikne.
