Činjenicu kako je pas čovjekov najvjerniji prijatelj još jednom je dokazao pas Bruno koji već više od pola godine sjedi ispred kapije groblja i čeka svog vlasnika koji je preminuo.
U mjestu Tijarica svjedočili smo filmskoj ljubavi psa i vlasnika, vječnom prijateljstvu, i jednom psu koji ne može prihvatiti činjenicu kako njegovog vlasnika više nema. Tomislav Voloder i pas Bruno bili su nerazdvojni, a mještani sa sjetom pričaju priču. I ovog hladnog jutra, kad je mraz zabijelio Tijaricu, a ja se uputila tragom priče o psu i čovjeku, u malom, dalmatinskom mjestu zatekla sam mještane u svojim svakodnevnim poslovima.
Inače, kažu, da se najbolje priče čuju u mjesnom kafiću pa sam tako i ja popila kavu te se raspitala o Brunu.
''Doći će on skoro. Nije mu još ura'', pojašnjava jedan od gostiju ''Male kavane''.
''Bruno je iz legla moje kujice Lare i još kao malo štene odveo sam ga Tomislavu. On je, nekad, dok je živio u Njemačkoj ima psa Bruna pa mu je zato dao to ime. Pas je mješanac ali je jako pametan. Otac mu je pasmine Border-Colle, a ja ni u snu nisam mogao sanjati da će se Bruno ovako ponašati. On ima oko dvadesetak braće i sestara i svi su udomljeni.
Bruno svaki dan dođe do mene. Jako je pametan, voli kad mu bacam lopticu. Zaigran je i svi ga u mistu vole'', priča mi Ante Maroš iz sela Velići ,dok klesa kamen i gradi zid.
U priči s mještanima saznala sam kako su vremešni Tomislav koji je ''zagazio'' u stotu godinu života i Bruno bili nerazdvojni. Svaki dan su dolazili u centar mjesta u mjesni kafić. Tu se Tomislav družio s mještanima. Bili su zajedno skoro dvije godine. Kad bi Tomislav bio u kafiću ili crkvi pas bi ga čekao ispred što i danas čini kad Tomislava više nema.
'Nekako se čini pogubljen otkako Tomislava nema'
''Svako jutro on iz zaseoka Voloderi dođe u centar mjesta. Stoji ispred kafića ili ode do kapije groblja pa sjedi. Nekako se čini pogubljen otkako Tomislava nema. Svi ga hrane, svima dolazi, ali se onda povuče u osamu i tuguje'', pojašnjava nam Ante.
I dok sam tako razgovarala s mještanima, baš kao i svakog jutra unatrag pola godine, cestom iz pravca Volodera pojavi se Bruno. Veselo je mahao repom, pozdravio nas, dopustio da ga pomazimo te se okrenuo i uputio stazom do mjesnog groblja. Kao da je znao zašto sam došla . Gledao me velikim tužnim očima, i pratio našu priču pogledom punim nade uprtog u kapiju mjesnog groblja. Taj tužni pogled i ta ljubav u tim očima svjedoci su ljubavi vlasnika koju pas nikad ne zaboravlja.
''Evo, ovako on svaki dan. Dođe, javi se, poigra i ode i sjedi ili ispred kapije groblja ili ispred kafića. Jednom je za vrijeme Svete mise ušao u crkvu i valjda tražio Tomislava. Kad ga nije našao izašao je ispred crkve i opet legao i čekao. Isto kao da zna da je on negdje tu'', pojašnjava mi mještanin Vinko.
''Ma on vam je sad ljubimac Tijarice. Svi ga vole i svi ga paze i hrane. Čim otvoriš vrata auta on uskače jer zna da će se voziti. Sa svakim je dobar ali se nekako povuče u osamu i miruje. Valjda i jadnom psu treba vrijeme da boluje kao i nama ljudima. Ode navečer do Volodera, tamo ga Tomislavova rodbina hrani i pazi, pa se opet ujutro vrati i tako već pola godine'', pojašnjava Ante.
Voli se igrati s djecom rodbine
U zaseoku Voloderu od rodbine pokojnog Tomislava saznali smo kako pas čuva sve kuće. Čim se neko auto pojavi on odmah laje. Voli se igrati s djecom rodbine, a kad padne mrak spava u svojoj košari koju je, posebno, za njega napravio njegov vlasnik. I snuje. Neke lijepe snove, vjerujemo.
Čim svane jutro, Bruno se uputi svojom stazom u centar Tijarice i čeka. Zatvorena kapija mjesnog groblja i Bruno ispred nje, scena je koja para srce. Tužni pogled malog, crnog psa svjedoči o nezaboravnoj ljubavi i pažnji koju mu je pružao njegov vlasnik.
Teško je objasniti Brunu kako se njegov vlasnik nikad neće vratiti. Iako, su prošli mjeseci kako ga je njegov vlasnik zauvijek napustio, Brunu će, vjerujemo, trebati neko vrijeme da prihvati tu činjenicu. Do tada će svako jutro sjediti ispred mjesne kavane ili kapije groblja, u nadi i iščekivanju.
Priča o Bunu i Tomislavu s Tijarice podsjetila me na filmsku priču o psu Hachiku i tokijskom profesoru, kojeg je pronašao na ulici i usvojio. Svakog jutra Hachiko je vlasnika prati do željezničke stanice dok je ovaj odlazio na posao te ga čekao na povratku. Nakon što je profesor preminuo, pas je i dalje nastavio dolaziti i čekati vlasnika, sljedećih deset godina dok nije uginuo.
