Ma koliko čovjek ima utakmica u nogama, mislim onim novinarskim, uvijek ima neki mali strah kad naumi razgovarati s velikanom poput Igora Mandića, Šibenčanina s britkim jezikom, vrhunskog intelektualca, pisca i sve ono što on već jeste. Prije nekoliko godina došao sam u Konobu kod Viđakovih. Tamo je atmosfera uvijek idilična, tamo se trebao prikazati film o čovjeku s dva rodna grada. Tamo je bila gužva, svi su htjeli razgovarati s Igorom, pa je došao i na mene red. Mislio sam da mu postavim neko visokoumno pitanje, da ga „ubijem sa svojom pameću“ , kad ono uletim, na svu sreću sa;
Split je dio vašeg djetinjstva i dio mladosti. Kako vam se čini iz današnje perspektive?
-Na žalosti ne dolazim često u Split. Već godinama, godinama nisam bio u Splitu. Ja tu nemam nikoga od svojte i nikakve imovine, a drugo, mene kao javnu osobu ne poziva nitko ovdje. Jer, Split ne drži Bog zna šta do svojih grdelina koji su odlutali, recimo u Zagreb. Split baš briga za njih. Ni moje puste knjige, njih tridesetak nisu bile dovoljne da se neko u Splitu zainteresira i organizira nekakvu tribinu. Ja pedeset godina nisam imao ni jednu tribinu u Splitu. Jer me nitko ne treba. Pa neekaaa, ali ja radi toga neću uzvratit da mi ne treba Split. To ne, nikad jer je Split dio moje intimne prtljage. To je moj drugi rodni grad.
Drugi rodni grad?
-Naime, to je paradoks, ovaj filmić je priča o dva rodna grada. Kako to dva rodna grada? E, ja imam. Naime, u Šibeniku se 1939. u obitelji Emila i Ade rođen mali Ćićo. I on je tu živio do svoje osme godine, a onda kad je obitelj silom prilika prisiljena otići u Split, što je za mene bio jedan sjajan događaj, onda je u Splitu izrastao Igor, kao dječak, mladić. Od osme do osamnaeste godine tu je izrastao Igor. Dakle, to je drugi rodni grad. A nakon toga s osamnaest godina, selim se, idem na studij u Zagreb, ali to je već priča koja se ne tiče ovoga filmića. U Zagrebu dobivam prezime. Naime, moje prezime se prvi put pojavljuje ispod nekih tekstovima i tu postajem čovjek koji jesam.
Ka biste mogli izabrati jedan od ova dva grada, Zagreb nećemo jer je to druga priča, koji biste grad izabrali- Šibenik ili Split?
-Apsolutno Split jer tu sam kao biće došao do svoje svijesti, svjesnosti. Prvi put! U onom dječaštvu najranije dobi Ćićo je bio jedan balavi dječačić koji je živio dosta lagodno i veselo. I ta činjenica da sam imao lagodno djetinjstvo jedna je od mojih najvećih mana, jedna od mojih najgorih strana koja me onemogućavala u životu dugo godina. Jer, jedino je nesritno djetinjstvo garancija da neko može biti uspješan čovjek i dobar pisac. A ja sam ima baš po vragu imao sretno djetinjstvo. E u tom djetinjstvu, mali je Ćićo proživio, potpuno nesvjestan vremena i svijeta oko sebe, osim onih malih drhtaja prolaznosti koji su se sudbinski javljali. Ali, Split je apsolutno onaj koji me je oblikovao, doslovno oblikovao i omogućio mi je ne samo da mi bude odskočna daska nego i nešto više , da mi bude pravi životni postament za svo vrije i danas do ove terminalne dobi.
Odlučujući donji i gornji brojevi
Birate grube izraze, poput terminalne dobi, a izabrali ste i jedan dobar izraz sretno djetinjstvo. Pojasnite mi što ste zapravo izgubili u tom sretnom djetinjstvu?
-Objektivno nisam izgubio ništa, ja sam samo dobivao, ali kako se to razlikovalo od tadašnje sredine, siromašne okoline, to mi je gotovo upisano u manu. 'Ko je to vidio biti sretan među nesretnima? A takva je bila sredina, klasna, društvena, politička za koju jako mali Ćićo nije bio odgovoran ni zaslužan i niti sam o tome promišljao. Jednostavno sam bio ubačen u takvu sredinu. Kao sin malograđanskog trgovca odrastao sam kao malo biće u pristojnim okolnostima za razliku od ostale većine. Spadam rođenjem u sredinu Veli varoš u Šibeniku, kasnije ulica Nikole Tesle, a ta ulica je došla na glas po tome što su se u njoj rodili veliki pjevači, kantautori, pjesnici, kompozitori, a naročito veliki nogometaši. To je strašno važno, jasna stvar! Ali svi su oni rođeni i stanovali su na nižim brojevima te, u početku zvane Težačke ulice. Jer Veli Varoš u Šibeniku je težačka ulica . Tu su seljaci iz okolice i oni iz grada , na „silu“ su osvojili taj dio uspona od Poljane prema Šubičevca gore. Taj donji dio je pratio svoju sudbinu težačko, seljačku, radničku, za razliku od onih koji su živjeli gore, kao na primjer ja s gornjim brojevima. Arsen je oko 40-og broja, oko njega su Mišo i Vukovi i Pattiera – oni poznati koji čine tu ulicu slavnom, a ja sam bio na broju 137. Strašno daleko, i zbog toga nisam bio primijećen jer sam strašno daleko. A Zašto sam daleko? Zato jer sam bio sretan! Ta daljina je bila moja sreća a i nesreća jer me onemogućila u životu. Ne možeš biti sretan i nešto napraviti u životu. Moraš biti nesretan pa nešto napraviti u životu. Moraš bit nesretan? To je sve skupa glupost, idiotizam. Ja to često kao šalu volim to postavljati kao kontrast.
Nakon Krleže…Ostali bez šanse
Spomenuli ste Arsena Dedića, dakako i Vicu Vukova, Pattieru. O Arsenu ste dosta pisali. Jeste li se poznavali iz doba kad ste bili mali Ćićo?
-Pa nismo se poznali kao djeca. Ti moji vršnjaci izrastali su u donjem dijelu ulice, a ja gore visoko bio sam zatvoren sa svojim vršnjacima u svom dvorištu ili lutanju do Šubićevca. I kad bih projurio odozgo prema doli u grad, možda smo se katkad i susreli i bacio pogled na njih ili oni na mene. Nismo se tada znali niti smo se trebali znati. Djeca se ne upoznavaju, nemaju taj Bon-ton da se tako upoznavaju, niti smo znali tko će što biti. Arsena sam upoznao tek na studiju u Zagrebu, još kad sam već bio zaposlen u Vjesniku. Dakle poslije 1966-e sam se s njim upoznao.
Spomenuli ste Šibenik, odrasli u Splitu. Razgovarao sam prije ovog susreta s nekim vašim kolegama iz gimnazijskih dana. Rekli su mi ovako: On je povukao cijelu jednu generaciju jer ste vi s profesorom razgovarali o Krleži, a onda oni više nisu imali šanse doći do izražaja nakon vas?
-Nije baš tako, svaki od njih iz te moje generacije gimnazijske postali su i bili časni i dobri ljudi. Svi su napravili dobre životne putanje kao i ja u ovoj svojoj kilavoj kakva je. Ali da sam u nastavi hrvatskoga jezika bio malo izrazitije vezan s nekim profesorima i njihov miljenik-to je istina-rekao mi je Igor, koji je ove nedjelje, 13. ožujka otišao i ostavio sjajan trag. Ne bojim ga se više, ali godi mi što sam imao prigodu popričati i upoznati ga, tamo u onom kantunu u Konobi kod Viđakovih, u neposrednoj blizini Smoje.
Tamo sam pričao o nježnosti i slobodi lajanja.
