Luka Žorić je u studenom napunio 41 godinu, vlasnik je s bivšim suigračem, dvostrukim kumom i prijateljem Krunom Simonom uspješnog hotela u srcu Splita, ali i dalje je posve unutra u košarci. Nekadašnji reprezentativac, nekada ozbiljni euroligaški igrač, ali i čovjek koji je do 24. godine životario od košarke i nije se, pri tome, predavao, otkrio je za Sportske novosti svoju priču.
- Počeo sam igrati u rodnom Zadru u četvrtom razredu, u školi, a godinu kasnije smo igrali protiv Borika. Tamo su vidjeli nekog malog, koji bi mogao narasti i koji nije imao pojma, pa sam došao na treninge. Čudno je da to nije bio KK Zadar, ali tako je ispalo. U prvi sam srednje krenuo u Zadar, ali tada me kontaktirala Cibona, Božo Miličević je došao do mene preko suca Čankovića.
Cibona ga je smjestila u "internat", bila je 2000. godina.
Luka Žorić je u studenom napunio 41 godinu, vlasnik je s bivšim suigračem, dvostrukim kumom i prijateljem Krunom Simonom uspješnog hotela u srcu Splita, ali i dalje je posve unutra u košarci. Nekadašnji reprezentativac, nekada ozbiljni euroligaški igrač, ali i čovjek koji je do 24. godine životario od košarke i nije se, pri tome, predavao, otkrio je za Sportske novosti svoju priču.
- Počeo sam igrati u rodnom Zadru u četvrtom razredu, u školi, a godinu kasnije smo igrali protiv Borika. Tamo su vidjeli nekog malog, koji bi mogao narasti i koji nije imao pojma, pa sam došao na treninge. Čudno je da to nije bio KK Zadar, ali tako je ispalo. U prvi sam srednje krenuo u Zadar, ali tada me kontaktirala Cibona, Božo Miličević je došao do mene preko suca Čankovića.
Cibona ga je smjestila u "internat", bila je 2000. godina.
- Smjestili su me u sobu broj 1. Upravo su seniori, tada ozbiljni euroligaški igrači, završavali ručak, a prvo što sam uočio bio je momak mojih godina, dakle 15, 16. Bio je to dečko iz Mostara koji je ispred sebe imao bocu vina i lagano je pijuckao. Kasnije su kazali da mu je krvna slika malo lošija, pa je malo popio. Pazi, litra vina ispred njega. Jedno dva, tri mjeseca kasnije stigao je tu i Damir Markota. Šveđu vjerojatno i danas svi znate po nekim pričama, ali ja sam ga upoznao kao dijete koje je stiglo iz Švedske i jako je slabo govorio hrvatski jezik. Dan-danas znam da mu je rođendan 26. prosinca, jer smo mu objasnili da 12. mjesec na hrvatskom ima naziv "kokošinjac", pa je Šveđo govorio da je rođen 26. kokošinjca. Bili smo u "internatu" bez nadzora, ali treniralo se ubitačno. Od 5.30 smo na KIF-u trenirali s pokojnim prof. Metikošem atletske vježbe, od 6.45 nas je već čekao Slavko Trninić. Cibona me slala na posudbe u Zabok, Karlovac i Dubravu, ali ti projekti nisu ispali najbolji...
I stigao je Žorić do okruglih dvadeset, a pomaka nije bilo.
- Trener postaje Dražen Anzulović, a mene nema ni na mapi. Štoviše, Cibona više nije sigurna da ja mogu napraviti karijeru, da mogu biti euroligaški igrač, a to je bio Cibonin kriterij tada i to su mi dali do znanja.
Mladog igrača to je moralo pogoditi?
- Opet, dolazim iz stabilne obitelji. Moj otac je imao ozbiljan ratni put, bio je i ranjen, babu i dida su ubili na selu i odgojen sam tako da odustajanje nije opcija. Moja misija je postala da ja sve to mogu dovesti na pravi put.
I tada kreću putešestvije.
- Postoji neki projekt u Parizu, pa ja idem tamo. U to vrijeme imam neki ugovor s Cibonom, ali je to ono, red veličine današnjih 300 eura mjesečno i Cibona mi, valjda zato što sam u Parizu, ne da ispisnicu. Tamo je trener Gordon Herbert, Kanađanin, koji je kasnije s Njemačkom postao svjetski prvak i u kontaktu smo još i danas. U prosincu me ipak zove Božo Miličević, daje mi papire, ali pod uvjetom da idem u Dubrovnik. Dubrovnik je u Ligi za prvaka, a ja tu počnem nešto igrati, mi na kraju budemo peti. I tu se pojavljuje u priči Ljubljana, u kojoj trener postaje Pino Grdović, a Hrvoje Ciketić sportski direktor.
Olimpija je bila euroligaš, ali projekt nije bio na čvrstim nogama.
- Projekt, ruku na srce, i nije mogao uspjeti. Pazi, sastanci uoči utakmica su bili nezaboravni. Pino Grdović priča na talijanskom, a Finac Teemu Rannikko je nešto igrao u Italiji, pa prevodi nama na engleski, a Hasan Rizvić nema pojma o engleskom, pa se njemu prevodi na naš jezik. Igramo Euroligu, ABA ligu, tu su i Oliver, Evtimov, Halperin, ali ja na treninzima shvaćam prvi put da sam ravnopravan, da sam u stanju igrati ozbiljnu košarku.
Kad projekt u Ljubljani propadne, opet se vraća u Dubrovnik. Iza toga slijedi i sezona u Šibenki. Gdje igrački raste. Ali, nema novaca...
- Vozio sam od tate neki prastari Mercedes, kojega nije imalo smisla ni zaključavati. U Dubrovniku sam igrao za 6.000 kuna, u Šibenki sam trebao dobiti više, ali taj novac nije dolazio. Ciketić mi je tu izlazio ususret. Ali, morao sam se i snalaziti sa strane, raditi što se moglo raditi. I od toga sam plaćao Juri Šangi individualne treninge kako bih popravio snagu i masu.
Više pročitate ovdje.
