Ugledni mađarski redatelj Béla Tarr, poznat po dugim, zahtjevnim i vizualno besprijekornim filmovima poput Sátántangó, Werckmeister Harmonies i The Man from London, preminuo je u dobi od 70 godina.
Mađarsko udruženje filmskih umjetnika objavilo je kako je redatelj umro u utorak “nakon duge i teške bolesti”, uz napomenu da obitelj moli javnost i medije za razumijevanje te da u ovim danima ne kontaktiraju članove obitelji za izjave.
Filmski jezik koji je obilježio 90-e i 2000-e
Tarr je međunarodnu reputaciju učvrstio tijekom 1990-ih i 2000-ih, kada su se njegovi filmovi počeli prikazivati znatno šire. Dijelom je tomu pridonijela njihova neuobičajena duljina – uključujući i sedam i pol sati trajanja filma Sátántangó – a dijelom prepoznatljiv autorski izraz koji se često opisivao kao radikalni, crno-bijeli srednjoeuropski pesimizam, piše Guardian.
No u razgovoru za Guardian 2024., iako je od aktivne režije odustao još 2011., redatelj je odbacivao takva tumačenja. Sugovorniku Peteru Bradshawu rekao je da smatra kako su njegovi filmovi pogrešno shvaćeni te da su, po njegovu viđenju, zapravo komedije u kojima se “može puno smijati”. Naglašavao je i da mu nije cilj ostaviti gledatelja potisnutog, nego osnaženog – ključnim je smatrao osjećaj s kojim publika izlazi iz kina.
Njegov stil utjecao je na redatelje vrlo različitih poetika, među njima i Gusa Van Santa, čiji je film Gerry iz 2002. bio izravna posveta Tarru. U Mađarskoj je snažan trag ostavio i na mlađe autore, uključujući Lászlóa Nemesa, koji je radio kao pomoćnik režije na filmu The Man from London (2008.), u kojem je glumila Tilda Swinton.
Značajan dio Tarrove filmografije nastajao je u bliskoj kreativnoj suradnji s njegovom partnericom Ágnes Hranitzky. U početku je radila kao montažerka njegovih filmova, a od Werckmeister Harmonies nadalje potpisivana je i kao suredateljica.
Rođen je 1955. godine i odrastao u Budimpešti, u obitelji povezanoj s kazalištem: otac mu je bio scenski slikar, a majka kazališna šaptačica. Kao dijete pojavio se i kao glumac u televizijskoj adaptaciji Tolstojeva djela Smrt Ivana Iljiča.
Kao tinejdžer snimao je kratke dokumentarne filmove na 8 mm vrpci, a dugometražni redateljski debi ostvario je 1979. realistično intoniranim filmom Family Nest, koji se bavio mađarskom stambenom krizom. Kasnije je isticao kako je tadašnja generacija htjela "pokazati stvarnost" i stvarati svojevrsne "anti-filmove".
Prekretnica u njegovu stilu dolazi s filmom Damnation (1988.), za koji je scenarij supotpisao László Krasznahorkai. Kritičar Jonathan Rosenbaum opisao ga je kao "fetiš sumornosti", a djelo je otvorilo put kasnijim filmovima u kojima će Tarr do kraja razviti estetiku dugih kadrova, sporog ritma i hipnotičnog crno-bijelog kadra.
Proboj s Werckmeister Harmonies i posljednji film
Sedam godina nakon Damnationa uslijedila je ekranizacija Krasznahorkaijeva romana Sátántangó, koju je kritičar Jonathan Romney ocijenio kao moćno i vizionarsko filmsko iskustvo koje gledatelja "zaključava" u vlastiti, surovi svijet.
Međunarodni proboj dodatno je učvrstio filmom Werckmeister Harmonies (2000.), alegorijskom pričom o dolasku "cirkusa" i mrtvog kita u izolirani mađarski gradić. Film je popularizirao ono što će se vezati uz Tarruov potpis: crno-bijelu fotografiju, dugačke kadrove i gotovo statičan, turoban tempo.
Nakon The Man from London, film noira adaptiranog prema Georgesu Simenonu i predstavljenog u Cannesu uz podijeljene reakcije, Tarr je snimio The Turin Horse – svoj posljednji film. Riječ je o nemilosrdnoj paraboli o ocu i kćeri koji žive u siromaštvu, uz snažan naglasak na monotoniji i "težini ljudskog postojanja”".
Kasniji rad i život u sjeni politike
Nakon povlačenja iz režije Tarr se posvetio produkciji, ali je govorio i o osjećaju pritiska u Mađarskoj pod vodstvom desno orijentiranog premijera Viktora Orbána, koji je drugi mandat započeo 2010. godine. Godine 2013. pokrenuo je filmsku školu film.factory u Sarajevu te producirao radove brojnih svojih studenata, javlja Guardian.
Od Tarruova se odlaska oprostio i Mike Downey, producent i odlazeći predsjednik Europske filmske akademije, poručivši kako je "kino izgubilo jednog od svojih istinskih heroja" te da će europska kinematografija duboko osjetiti njegov izostanak.
