"Umrla bih nesretna da je to ostalo u mojoj ladici, ali sve se poklopilo zahvaljujući najviše splitskim planinarima i mojim bivšim učenicima"
Ovim nas je riječima pozdravila nevjerojatna 80-godišnja Ličanka Ana Lemić. Ona je godinama šetala po velebitskim selima i zaseocima i marljivo skupljala podatke o njima.
Tako je prije deset godina izdala knjigu "Sela i stanovi na Velebitu, svjedočanstva života od nastanka do nestanka”. No, nije stala na tome nego je sakupila još bezbroj podataka, koji su svjetlo dana ugledali u novom, dopunjenom izdanju njezinog književnog remek-djela.
Krajem studenog smo upoznali ovu nevjerojatnu staricu, a sve ostalo je, kako bi se kazalo, povijest.
"Dok niste vi Splićani pokrenuli tu cijelu priču, nisam ništa poduzimala"
Ono što je bitno, prva promocija dopunjenog izdanja knjige "Sela i stanovi na Velebitu, svjedočanstva života od nastanka do nestanka” u Hrvatskoj dogodit će se u Splitu, i tu u Gradskoj knjižnici Marko Marulić u petak 17. ožujka 2023. s početkom u 18 sati.
- Presretna sam. Mislila sam da ovo neću dočekati za svoga života. Od vas je krenulo, vijest se proširila virtualnim prostorom, što mi je dalo vjetar u leđa. Ovo mi je dokaz da i dalje vlada interes za knjigom, a to sam i znala budući da me ljudi stalno zovu za nju - kazala nam je Ana na početku razgovora uoči splitskog predstavljanja knjige.
Drugo izdanje je dopunjeno s oko 50 sela. Ukupno ih je obišla 550...
- Najveći dio je oko Tulovih greda jer je taj dio bio miniran kada sam obilazila. Nakon što se razminiralo, pročešljala sam sav teren oko Jasenica, a ima nešto i sela sa sjevernog i srednjeg Velebita, koja sam naknadno otkrila. U odnosu na prvo izdanje, ima oko 100 stranica dodanog sadržaja. Ukupno ima 848 stranica i preko 2.000 fotografija u boji. Sve o čemu pišem je dokumentirano fotografijom kao dokaz. Ljudi kažu da vrijedi tisuću riječi pa će valjda tako biti i u ovom slučaju - govori nam.
Ana je imala puno problema sa sredstvima za objavu prvog izdanja knjige. No, tu krivi i sebe.
- Nisam se ja puno ni angažirala oko prvog izdanja. Grad je dao 1.000 kuna za prvo izdanje, a županija ništa. Dok niste vi Splićani pokrenuli tu cijelu priču, nisam ništa poduzimala. Bila sam se pomirila sa situacijom da to neću ni doživjeti - iskreno će nam.
"Split zaslužuje da prva promocija bude u njemu. Iz Splita je sve krenulo i da nije bilo Dalmatinaca, ovoga ne bi bilo"
A Splićani su joj zauvijek promijenili život...
- Marija Paro, osnivačica Planinarskog kluba Gojzerice dovela je svoje planinare na Velebit. To je bio završni izlet škole koju su organizirali. Ona me pozvala i upitala bi li došla u hostel gdje su odsjeli i da tu održim predavanje. To sam rado prihvatila, uzela sam jedini primjerak dosta pohabanog prvog izdanja i održala predavanje. Vidjeli su knjigu i tako je krenulo. Osjetima sam sinergiju s njima i znala sam da ne trebam dvojiti, nego da mogu hrabro krenuti u ovaj pothvat. Vjerovala sam tim ljudima jer se vidjelo da nije gluma, nego da izlazi iz srca - zahvalna je Ana.
Dakle, malo po malo, i stigao je taj dan kojem sam se tako radovala. A prva promocija će biti gdje drugdje, nego u Splitu.
- Split zaslužuje da prva promocija bude u njemu. Iz Splita je sve krenulo i da nije bilo Dalmatinaca, ovoga ne bi bilo. Zvali su iz Karlovca za promociju, kupili su 18 knjiga i žele da tamo bude promocija. To će sad malo po malo krenuti - priča nam.
Interes za ovo djelo je jako velik. Zovu iz Rijeke, Karlovca...
- A i sin mi je u Zagrebu, tako da on pokriva to područje i ljudi mu se svakodnevno javljaju. Interes za knjigu je velik. Dolaze ljudi od svugdje, s Velebita, ali i drugih krajeva - ponosna je ova 80-godišnjakinja.
Upoznajte ovu nevjerojatnu ženu u petak, u gradskoj knjižnici od 18 sati
Uputila je snažnu poruku.
- Nemojte sumnjati. Ako ne vidite nekakav rezultat i podršku, hrabro radite to što radite. Kada tad će sve doći na vidjelo, netko će prepoznati i ostat će sljedećim generacijama. Mi smo svi dužni nešto učiniti za svoju državu. Ne smijemo gledati imamo li neku korist od toga. Kako je rekao otac domovine Ante Starčević: "I najzaslužniji ljudi su više dužni domovini, nego ona njima". Treba se držati samo te rečenice. Tko god može učiniti nešto za svoj kraj, da se sačuva od zaborava, neka se sačuva. Da se zna da naši preci nisu živjeli uzalud - poruka je Ane Lemić.
I na kraju se osvrnula na samu promociju.
- Pričat ću o knjizi, Velebitu i bit ću na raspolaganju za sve što ih bude zanimati. Govorit ću o detaljima koje nisam spomenula u knjizi - otkrila nam je za kraj Ana Lemić.
Postoji jedna prekrasna narodna pjesma koja je upravo to opjevala, zove se "Pogodba orla i sokola"
Mili Bože, čuda velikoga,
Gdi dvi ptice zemlju podilile,
Suri orle i sivi sokole;
Zapa orla kameno Podgorje,
A sokola Lika i Krbava.
Među se se ptice pogodile:
Koja kojoj priko međe priđe,
Osici joj krila do ramena.
Kada bilo o Petrovu danu,
Prnu orle niz kamen-Podgorje,
Ter on pada usrid Like ravne,
Da s’ napije vodice lađane.
K njem’ dopade soko ptica siva.
Da mu siče krila do ramena,
Al ga brati sura ptica orle:
"Nemoj mene, moj sokole sivi!
Kada bude o Jurjevu danu,
Dođi k meni u Studene stine,
Dat ću tebi pupa zelenoga,
I dat ću ti cvića rumenoga".
Prnu orle niz kamen-Podgorje, da s’ napije vodice lađane - znači da je u Podgorju suša, odnosno sve sprženo, a u Lici je sve zeleno. Dogovorili su se da jedan drugome siječe krila, tko prijeđe preko međe drugome.
Jurjev dan je u rano proljeće, kada u Lici još nije ništa prolistalo. Ali u Podgorju ima cvijeća.
