"Ja ne sanjam život, ja živim svoje snove", tim je riječima Ana Lemić dobila svu moju pažnju prije nego će početi svoje predavanje skupini planinara splitskog Planinarskog kluba Gojzerice u jednom objektu kod Baških Oštarija na njenom Velebitu. A Velebit je njen u punom smislu riječi. Kako i ne bi bio kada je obišla svako njegovo ikad postojeće selo, svaki vrh, svaku stazu, svaki kamen. Velebit, njegove ljepote, ljudi i običaji njeno su životno poslanje, a sve je to sažela u sjajnoj knjizi "Sela i stanovi na Velebitu: Svjedočanstva života od nastanka do nestanka" koja obrađuje preko 500 bivših i sadašnjih naselja na najvećoj hrvatskoj planini.
Upravo sam na ovom predavanju prvi put vidio ovu dragu gospođu za koju baš nikada ne bih rekao da će sljedeće godine ući u deveto desetljeće života. Nisam ni znao da ću biti takav sretnik da ću u sljedećih sat vremena odslušati jedno od meni najiskrenijih i najdojmljivijih predavanja. Ana nije imala projektor, mikrofon ni ostala pomagala. Nisu joj ni bili potrebni; imala je samo jednostavnu želju da dio svoje gorljive privrženosti prema planinama, prirodi, a osobito Velebitu približi drugima. Imala je svoj tihi glas, iskreno srce, golemo iskustvo i onaj sjaj u očima kada sa strašću govoriš o temi koja te zanima. Taj isti sjaj viđali su učenici gimnazije u kojoj je prvo bila profesorica fizike i matematike, potom i ravnateljica, članovi HAZU-a gdje je bila predsjednica gospićkog ogranka, ali i brojni ljubitelji prirode diljem Hrvatske. Kao ni tada, tako ni sada, za svoje predavanje nije zatražila bilo kakvu naknadu.
Golem trošak dopunjenog izdanja
Osim njenog okruglog rođendana, 2023. donosi desetu obljetnicu izdavanja Anine knjiga čija je skromna naklada od 1000 primjeraka brzo razgrabljena. Međutim, mnogo važnije je to da ova beskonačno zanimljiva Ličanka planira izdati dopunjeno izdanje knjige u kojemu bi, uz moderniju opremu, opisala sela koja je otkrila i dokumentirala nakon 2013. Iako je autorica o svom trosku napravila kompletnu grafičku obradu i prijelom knjige, za tiskanje dopunjenog izdanja potrebno je još golemih 200 tisuća kuna što je za nju samu ipak prevelik financijski zalogaj. Zbog toga je, nažalost, upitno hoće li dopunjeno izdanje vidjeti svjetlo dana.
Knjigu, čiji je recenzent akademik Tonko Maroević, odavno se ne može kupiti, a interes za njom je golem. Ne samo da je žele imati svi koji svoje porijeklo vuku s Velebita, mnogi Ličani, nego i građani koje ova tematika zanima. Tim više je neshvatljiva situacija da autorica ne zna hoće li se nadopunjeno izdanje naklade tiskati s obzirom na golem trošak tiskanja.
Rekla "ne" političarima
- Možda bih bolje prošla da sam činila što su političari tražili od mene. Sjećam se samo vremena dok sam bila ravnateljica, pa i novije razdoblja. Jedno sam vrijeme bila persona non grata u svom Gospiću! Nudili su mi svašta, samo da napravim što oni žele i kažu. Ali nisam željela niti čuti. Mene se ne može kupiti. Iako živim tek od pola jedne mirovine, ne pristajem na prodaju. Jest ću kruha i vode, ali svoj obraz ne dam - kazala je gospođa Lemić nakon što sam ostao šokiran podatkom da je tiskanje njene prve knjige Grad Gospić pomogao s mizernih 1000 kuna, te da nema informaciju da će se financijski pomoći tiskanje dopunjenog izdanja.
Kako je moguće da osoba koja je zadužila svoju Liku, cijeli velebitski kraj i Hrvatsku mora moliti da se realizira tako vrijedno djelo? Dobitnica nagrade za životno djelo Grada Gospića ne zna hoće li se uspjeti tiskati knjiga koja je svojevrstan literalni spomenik njenog podneblja. Uvjeren sam da bilo gdje u Zagrebu ili Dalmaciji, zapadnije neću ni spominjati, ne bi bilo ni najmanjeg razmišljanja oko financiranja njenog djela, no čini se da kriteriji nisu isti u svim dijelovima Hrvatske.
"Sve je prolazno"
Ana Lemić je dobila veliki pljesak nakon održanog predavanja. Osim naših zagrljaja, kazala je da je dobila "energiju" koju odavno nije osjetila. Skupina Dalmatinaca u dahu je odslušala jednosatno predavanje koje nas je odvelo u neko drugo vrijeme kada nije bilo mobitela ni današnje tehnologije.
Zamolio sam tada Anu na ovaj intervju, a ona je s radošću pristala. Ušli smo u susjednu prostoriju u kojoj je bila tišina, a prije službenog intervjua nisam mogao odoljeti upitati je neka životna pitanja kao i neka njena planinarska iskustva. Ono što sam vješto skrio tada od ostalih je to da me je Ana u jednom trenutku dovela do suza kada sam je upitao zašto je sve to radila. Zašto je godine svoga života, desetke tisuće prijeđenih kilometara, dva istrošena automobila, velebitske orkanske bure i zimskih -20 stupnjeva poklonila ovoj planini i njenim ljudima.
"Opčini me ljepotom krhka biljčica, leptir, vrh... i zaboraviš te promisliš - sve je prolazno", meni je bilo dovoljno da mi zasuzi oko. Nije mi bilo potrebno nekoliko godina da upoznam Anu. Bilo je dovoljno tih nekoliko riječi...
- Ni sama ne znam kad je počela ljubav prema prirodi i Velebitu. Mislim da sam još kao malo dijete sjedila 'začarana' na kućnom pragu i gledala kako se Velebit plavi u daljini. Razmišljala sam kakvi su to ljudi koji su bili na Velebitu. Mislila sam da moja noga tamo nikad neće kročiti, ali kada sam odrasla, onda sam se aktivirala.
U Gospiću vam nema kuće ili stana iz kojeg se, barem s jednog prozora, ne vidi Velebit. Barem iz jedne od prostorija se vidi Velebit i mi smo zato vezani za njega. Od Velebita se i živjelo. Primorci i Podgorci više jer su oni bili 'stisnuti' između planine i mora. Ličani manje, ali isto drvo za kuću, gredu, postelju, lijes i križ za vječno počivalište - to je sve bilo iz drveta s Velebita. Tako da su i jedni i drugi bili vezani za Velebit.
Velebit nije razdvojio Podgorce i Ličane nego ih je spajao - jer se u daljoj prošlosti trgovalo. Primorcu i Podgorcu je trebalo drvo, ali i krumpir te žito što su Ličani imali. S druge strane, Ličanima je trebalo vino, rakija i sol.
Sjećam se kad su Podgorci s magarcima preko Velebita dolazili u Liku ljeti u vrijeme žetve. Tada su taman zorile smokve i ranije grožđe. Trgovalo se mjera za mjeru - zdjela smokava za zdjelu žita - kazala je na početku razgovora.
Postoji jedna prekrasna narodna pjesma koja je upravo to opjevala, zove se "Pogodba orla i sokola".
Recitirala ju je Ana.
Mili Bože, čuda velikoga,
Gdi dvi ptice zemlju podilile,
Suri orle i sivi sokole;
Zapa orla kameno Podgorje,
A sokola Lika i Krbava.
Među se se ptice pogodile:
Koja kojoj priko međe priđe,
Osici joj krila do ramena.
Kada bilo o Petrovu danu,
Prnu orle niz kamen-Podgorje,
Ter on pada usrid Like ravne,
Da s’ napije vodice lađane.
K njem’ dopade soko ptica siva.
Da mu siče krila do ramena,
Al ga brati sura ptica orle:
"Nemoj mene, moj sokole sivi!
Kada bude o Jurjevu danu,
Dođi k meni u Studene stine,
Dat ću tebi pupa zelenoga,
I dat ću ti cvića rumenoga".
Prnu orle niz kamen-Podgorje, da s’ napije vodice lađane - znači da je u Podgorju suša, odnosno sve sprženo, a u Lici je sve zeleno. Dogovorili su se da jedan drugome siječe krila, tko prijeđe preko međe drugome.
Jurjev dan je u rano proljeće, kada u Lici još nije ništa prolistalo. Ali u Podgorju ima cvijeća.
Kad je bio trenutak u kojem ste se odlučili posjetiti napuštena, ali i živuća sela u Velebitu? S kojim motivom?
Puno ranije sam ja planinarila, ali ne kao 'običan' planinar s torbom na rame i markiranom stazom u dom. Mene je zanimalo sve što sam imala priliku vidjeti uz put. Nisam prošla ni pored jednom leptira, bube, zmije, krajolika i rijetkog zaštićenog bilja po kojem je Velebit poznat bez da ih nisam fotografirala. Dan danas imam arhivu od oko 70 tisuća fotografija biljnog i životinjskog svijeta, krajolika i raseljenih sela.
Jednostavno divila sam se Velebitu. Mene je 'zarazio' moj otac koji je radio u advokaturi zajedno s našim velikim gospićkim planinarom Ivanom Gojdanom koji je bio godinama predsjednik Planinarskog društva Visočica.
Prvi organizirani uspon na Visočicu bio je 1898. godine, a 1929. Ivan Gojdan dao je sagradit planinarski dom koji je 1941. zapaljen pa ponovno obnovljen 1961. godine.
Dom je ponovno uništen u Domovinskom ratu i još čeka obnovu, ali je u međuvremenu Visočica dobila planinarsku kuću koja je smještajno i sigurnosno izuzetno važan objekt na potezu između Baskih Oštarija i Paklenice.
U ono vrijeme kada sam ja krenula kao planinar bilo je malo žena planinarki. Bilo je to zazorno, stoga bi ja ujutro rano krenula jer bi vidjela kako se zavjese pomoću kada ja obučem gojzerice i stavim ruksak na leđa. Kasnije sam razmišljala - Ana, zašto se ti ravnaš prema njima, neka se oni ravnaju prema meni. Išla sam hrabro.
Vodila sam često i moje učenike kako bi im pokazala tu ljepotu jer žive pod Velebitom. U to vrijeme većina Gospićana je vidjela Velebit onoliko koliko ga vide iz automobila kada bi išli iz Gospića u Karlobag na kupanje.
Nekada ste masama bili čudak, danas ste mnogima motivacija...
S vremenom je planinarenje došlo 'u modu'. Drago mi je što sam veliki dio mojih učenika naučila da zavole prirodu i u njoj nađu smisao. Jer i kada su sretni i nesretni u prirodi će naći odgovore i lijek.
Znala sam imati poteškoća u životu, nedaća i razočarenja. Tada bi otišla u prirodu i sve zaboravila. Opčini ljepotom krhka biljčica, leptir, vrh... i zaboraviš te promisliš sve je prolazno zašto se ja za ono sekiram.
Kada ste počeli pisati knjigu?
Knjiga je izašla 2013., dobre tri godine sam radila na njoj, a godine su trebale dok sam skupila materijal. Knjiga sadrži 2200 fotografija, sve je dokumentirano, a pisala sam je dobre tri godine. U njoj je obrađeno 500 sela, sva sela su slična, kuće su slične, ona su pretežno ruševine i teško je ako nisam pedantno vodila sve bilješke, sve datume.
Dosta. Da sam odmah kada sam krenula u Velebit, da sam radila na knjizi, onda bi to bilo dvostruko brže, ali meni je prošlo desetak godina jer nisam ni znala u početku ni znala koliko tih sela postoji, zapravo nisam znala ni da postoje. A onda sam otkrivala hodajući Velebitom, naišla na jedno selo, fotografirala, zabilježila datum i sve, na karti provjerila i zabilježila. Nakon nekog vremena bih opet naišla na neko selo i tako se skupila kritična masa materijala i tada je došlo do ideje. Prošlo je potom nekoliko godina da to sustavno prođem, fotografiram, zabilježim. Jako je važno što je u toj knjizi zabilježeno, ne samo selo i kako se zvalo selo i koliko je kuća bilo u njemu, nego i prezimena da se zna koji su ljudi tu živjeli, koja plemena. Lako je onda pratiti kada se zna prezime, iz literature može se to daleko dalje izučavati.
