Bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika, splitskog ogranka, Siniša Vuković poznati je hrvatski je pjesnik, esejist, putopisac, dijalektolog, jezikoslovac, prevoditelj, književni i glazbeni kritičar, skladatelj, dirigent.
Danas je javnost putem svog Facebook profila izvijestio kako istupa iz članstva DHK. Svoj odlazak obrazložio je u čak devet točaka koje prenosimo u cijelosti.
- Istupam iz članstva Društva hrvatskih književnika, možda nažalost i vjerojatno ne svojom voljom, već umjetno potpomognut ponašanjem Upravnog odbora nakon moje cijele jedne punoljetnosti provedene u njemu, Društvu, još tamo otkako sam u nj bio primljen 2003. godine, jer:
1. već duže vrijeme primjećujem pomanjkanje demokratskih standarda, dobrih običaja, njegovanja humanističkih vrednota, utjecaja u društvenoj zajednici, poštovanja prema hrvatskim jezicima i pismima, odnosu prema književnicima iz Dalmacije, a sve: suprotno odredbama Statuta DHK. Napuštam Društvo i zbog činjenice što sam:
2. u više navrata tražio očitovanje Upravnog odbora glede gnjusnih napada bivšeg predsjednika DHK na mene osobno i kršenja mojih prava po slovu Ustava RH glede kretanja kao slobodnog čovjeka izvan granica Republike Hrvatske (bio sam u Srbiji!), te odbijanja prosljeđivanja mojih pisama članstvu, branjenja da se na naše službene stranice u Zagrebu stavljaju dijelovi naših aktivnosti iz Splita, ali ništa, nego:
3. od Časnog suda DHK dobio sam pismeni ukor (ukor!), jer da sam u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju (siječanj, 2020.) povrijedio Ustav RH i Statut DHK govoreći o čakavskom, kajkavskom i štokavskom jeziku, a da je službeni jezik Republike Hrvatske – hrvatski jezik. Kao književnik i znanstvenik koji je na području lingvistike objavio niz zapaženih i recenziranih znanstvenih radova i knjiga, na sintagmu "hrvatski jezik" gledam dvojako: razlikujem, naime, semantički doseg koji ista ima u političkom smislu, od onoga kako na nju gleda jezikoslovlje. Jerbo, na kojem je to onda jeziku Marko Marulić napisao "Juditu", a na kojem Miroslav Krleža svoje "Balade Petrice Kerempuha"? Ovo je samo odraz jednog od segmenata DHK koji u većini njeguje tvrdu nacionalističku crtu prispodobivu totalitarističkim režimima, pa primjećujem da se:
4. unutar DHK sustavno potiče progon i karnevalizacija ćiriličnog pisma, što je samo po sebi skandalozno, budući da se time krše uljudbeni dosezi pismenosti svjetske kulture općenito. Ako se to i ne čini aktivno, čini se prešutno, pa smatram kako je DHK trebao jasno javno reagirati pri sve češćim napadima na ćirilično pismo, i ne samo zbog činjenice da je, pazite: najstariji dokument pisan na hrvatskom (čakavskom) jeziku bio pisan ćirilicom! Bila je to "Povaljska listina" iz 1184., pronađena na Braču. Stid me je što dio društva u kojem živim i dio Društva čiji sam bio član do danas, evidentno pojam hrvatstva temelji isključivo na razlici između nas i Srba – kojima kao da se pripisuje ekskluzivitet pisanja ćirilicom! – kršeći time elementarne humanističke (pa ako hoćete i kršćanske) postulate i vrijednosti. U skladu s tim došlo je i do:
5. posve otvorenog relativiziranja ustaškog režima, zločinačke i kvislinške NDH, prema kojima simpatije u javnosti, na društvenim mrežama, opskurnim portalčićima i svojim knjiguljcima protežira svakako prevelik broj članova DHK. Upravni odbor o tome šuti, dakle podržava, a i sâm sam pismeno bio obavijestio UO na taj fenomen; međutim, iako smo društvo pjesnika, publicista i pisaca, nitko mi nikad ništa nije – napisao. Posve ukorak s iz aviona vidljivom makulaturom djelâ koja mogu nastati u ognjici ustaške ideologije, dolazimo i do toga da je:
6. filter kriterija za primitak novih članova u redovito članstvo DHK takav da izmiče estetskim kriterijima i vrednotama koje su sedimentirale ugled DHK u njegovoj bogatoj povijesti, a učlanjivanjem velikog broja čak četvrtpismenih autora s bizarnim i posve nevažnim djelima za nacionalnu kulturu, DHK je takvim mediokritetskim tendencijama, bojim se, slomio kičmu samome sebi i udaljio se iz ozbiljnog očišta javnosti, što je opet dovelo do upravo tužno slabog utjecaja DHK na duhovnu i kulturnu higijenu hrvatske baštine danas. Čast dičnim iznimkama među članovima, naravno, ali:
7. čini mi se da DHK ne djeluje kao Društvo s članstvom, već isključivo i samo kao njegov Upravni odbor u koji je delegiran uvlas identičan saziv kao i u minulom mandatu, a da se pritom (kako reče jedan od kandidata koji se natjecao) 100-tinjak glasova nazočnih elektora brojalo čak – slovima: čak! – nekoliko sati i u čak – ponovimo: čak! – u tri odvojene prostorije. Sapienti sat! Kad je takav "modus operandi" provediv u praksi, onda nije bilo iznenađenje što je:
8. od strane sad već bivšeg predsjednika DHK ukinut splitski Ogranak DHK, bez prethodne opomene i naknadnog (na moje traženje kao predsjednika Ogranka) obrazloženja, čime se potvrdilo višegodišnje ignoriranje dalmatinskih književnika od strane središnjice u Zagrebu, a početkom ožujka je bila taman godišnjica tog sramnog tamanjenja, dok gromoglasna šutnja sve ovo vrijeme dodatno potkrjepljuje okoštali animozitet rečene središnjice naprama etiketiranoj "provinciji" (iz koje, nota bene, dolaze, i vazda su dolazili, najveći književnici hrvatski, bilo pjesnici bilo pisci: počnite nabrajati najznačajnije, pa ćete se uvjeriti!). Na moguće pitanje zašto i ranije nisam istupio iz članstva DHK, odgovaram kako sam smatrao da se samo djelovanjem iznutra mogu stvari popravljati i mijenjati. Nažalost, pomanjkanje elementarnih demokratskih načela nagnalo me na odlazak iz Društva u kojem sam dugo bio aktivni član, premda:
9. ovim svojim izlaskom iz DHK ne prestajem biti književnikom, a još manje želim rušiti mostove iza sebe, tako da sam svakome s kim sam dosad korektno surađivao spreman i nadalje biti na toj vrsti raspolaganja; naravno, u mjeri koja se ne poklapa s razlozima mojeg izlaska iz DHK.
Kolege i prijatelji, s naglaskom na kolegice i prijateljice, želim vam svima koji ostajete puno uspjeha u radu i svaka sreća neka vas prati, posebice dobro zdravlje, ali i da imate i razvijate zdrav i kritičan odnos prema vlastitom i tuđem stvaralaštvu. Uvjerenja sam, kad bi hrvatski književnici malo više čitali, hrvatski bi književnici puno manje pisali. I, bilo bi više lijepe riječi i dobrih djelâ, a manje netalentiranih ambicioznika i šmiranata među nama.
S današnjim danom, 7. srpnja 2021., simbolički na rođendan Miroslava Krleže, neka moje ime bude izbrisano iz redovitog članstva DHK.
Primite moj najodličniji pozdrav - priopćio je.
