Crni parkirani automobil. Iza njega kombi Hitne pomoći s otvorenim suvozačkim vratima. Netko ih nije imao vremena zatvoriti. Nad malenim, nepomičnim tijelom saginje se trojka u jarko narančastim prslucima.
Par metara dalje, muškarac u uniformi pokriva lice. Uzmiče. Ne može gledati u prizor na betonu. Netremice sam promatrao fotografiju, snimljenu s nekog kninskog balkona. Odložio bih mobitel. Opet bih ga uzeo i zurio u nju, piše 24 sata.
Tih nekoliko zrnatih piksela sadrži toliku količinu sluđene boli, smrti, očaja i nevjerice da je čovjek ne može podnijeti.
Izbrisao sam je. Ionako je neću zaboraviti.
Hipertermija. Tako glasi presuda patologa odaslana Državnom odvjetništvu. Suhi, latinski termin podrazumijeva toplinski udar od kojeg je dječaka na betonu neuspješno pokušavala oživjeti trojka u jarko narančastim prslucima.
Umro je nakon što je proveo cijeli dan na zadnjem sjedištu. Slučajno. Glupo. Suludo. Tragično.
Prigušeni glas plače u telefonsku slušalicu. Pričam s vrtićem kojeg je dijete pohađalo. Svakog jutra otac ili majka su ga ostavljali tu. Upisali bi njegovo ime i trenutnu temperaturu u bilježnicu i onda bi otišli na posao. Svakog jutra.
- Mama je oko tri došla po njega. Rekli smo joj da nije tu. Pitala je kako nije, šalimo li se. Nije bio tu. Pregledana je bilježnica, nije bio upisan - glas šumi u slušalici.
Majka je zatim nazvala muža. Još je bio na poslu. Pitala ga je gdje im je sin. On je rekao da je u vrtiću. Naveo je čak i ime odgajateljice kod koje ga je ostavio. Bio je sasvim siguran u to.
- Zvalo se tetu iz jutarnje smjene. Pitali su je li se dijete pojavilo. Ona je odmah došla. Imamo video nadzor. Prevrtjela je cijelo jutro, sve dolaske djece. Nije ga bilo na snimkama. Nije uopće pristupio dvorištu - govori istrzani glas.
Otac je zatim odjurio do parkirališta.
Nedugo nakon toga, snimljena je fotografija s početka ovog teksta.
- Slušaj me. Mi smo svi tu kao jedan. Nema osuđivanja. Nema krivih pogleda. Kao jedan - odsječan je muškarac s kojim sjedim na piću u centru Knina.
Pripadnik je Četvrte gardijske brigade. Pauk, kao i otac nesretnog dječaka.
Prijatelji su, zajedno rade u istoj vojarni. U istoj u koju je tog jutra čovjek otišao na posao, uvjeren da je ostavio sina u vrtiću.
Priča za 24 sata tipični vojnik. Kratko izbrijan, ogrubjelog lica.
Prošao je sito i rešeto, i ovdje i u inozemstvu.
- Šok, što da ti kažem? Koliko god ti bio čvrst, koliko god te pripremali i učili disciplini, koliki god bio vojnik, na kraju se slomiš. Moraš se slomiti. Kako sam reagirao? Eto kako. Teško - priča gardist za 24 sata s prekriženim rukama.
Gleda negdje pored mog ramena. Mršti se. Noć se spušta na Knin.
Sat na glavnom trgu stoji, tko zna otkad ne radi.
Zastava je spuštena na pola koplja. Sve su spuštene, u cijelom gradu. Otkazane su sve manifestacije, izložbe, slavlja. Ljudi su ih samoinicijativno odlučili ugasiti, bez komande s vrha. Iz solidarnosti s čovjekom. Napukli grad šuti. Shvaća.
- Ta situacija, koliko god bila šokantna i užasna, može se dogoditi svakome. Svakome. A ja ti kažem, a i ljudi koji ga poznaju, taj čovjek nikad ničim nije pokazivao da je na ijedan način zanemarivao svoje dijete. Niti išta slično. Ima našu podršku na svaki mogući način. I kao otac i kao kolega i kao prijatelj - rezolutan je Pauk.
Priča kako je zapovjednik bojne dan nakon tragedije izveo vani cijelu postrojbu i održao govor u kojem je zahtijevao apsolutnu podršku. Prekinuo je sva moguća nagađanja i sitne, idiotske priče.
- Gledaj, najvažnije što ljudi iz brigade, što mi želimo poručiti, jest da smo uz njega. Ne samo brigada. Cijeli Knin. Vidjet ćeš na sprovodu. Svi smo tu kao jedan. Nema osuđivanja. Nema krivih pogleda. Otići ćemo tamo, kao bojna. Za njega - istiskuje gardist.
Krenut će ranije, kaže. Došli su nekoliko minuta prije sprovoda i postrojili se na groblju. U tišini.
Vojnička solidarnost oslikala se i na ostatak grada. Ljudi s kojima su razgovarali dijele bol oca i majke koji su izgubili dijete. Zabrinuti su za njih. Boje se da će u ludilu i promašenom osjećaju krivnje učiniti nešto sebi. Teško je.
Grad, vrtić, vojarna, svi žele ponijeti dio tereta. Pogođeni su.
Prigušeni glas iz vrtića i dalje govori u slušalicu.
- Mi se uvijek vežemo uz njih. Kad krenu u školu, rastajemo se u suzama. Sa svakim djetetom imamo blizak odnos jer odrastaju s nama. Suosjećamo, shvaćate? Kad je tužno, kad je nasmijano, kad ide kod zubara, sve to proživljavamo zajedno. Sad... Sad je katastrofa. Današnji dan je najgori... - uplakani glas nije uspio dovršiti rečenicu.
Teta, ona za koju je otac bio uvjeren da joj je ostavio dijete, nije dobro.
Uzela je bolovanje, trenutno nije sposobna vratiti se raditi s tom skupinom. Nitko ne bi bio.
Ovo je strašna priča i nema jednostavnog načina da ju se objasni, da ju se prepriča ili racionalizira. Nema krivca, nema osobe u koju se može uperiti prst i reći, evo, on je kriv. On je ubio dijete. On mu je oduzeo život. To jednostavno nije istina. Nije istina.
Ne postoji zatvor, uvreda ili kazna koju možda želite namijeniti mladom čovjeku i brižnom ocu, a koju on već stostruko ne osjeća. I osjećat će je do kraja života. Nemojte to raditi. Nije to namjerno učinio. Imajte razumijevanja. Pomozite i njemu i njegovoj supruzi da ovo pobijede. Neka naša šutnja i solidarnost budu znak da smo uz njih.
Jer, geslo Četvrte gardijske brigade je ‘In hoc signo vinces’. U ovom ćeš znaku pobijediti.
Drži se, čovječe.
