"Mojoj majci je jučer u Sinju bio sprovod. Preminula je u četvrtak od komplikacija povezanih s urinarnom infekcijom u bolnici na Križinama, a tamo je bila prebačena uslijed one prve evakucije štićenika iz Doma za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici. Punih osam godina moja majka bila je korisnica tog Doma, a čitavo vrijeme prije nego su na snagu stupile mjere Stožera, ja sam dolazila u posjete, pomagala joj, razgovarala s njom... Jedva bih i sada na prste jedne ruke prebrojala dane kad nisam fizički bila prisutna u Domu. Samo pokušajte izbrojiti koliko sam puta u tom periodu kročila nogom u tu ustanovu, koliko sam sati tamo provela... Upravo zbog takvih nesretnih prilika, silom prilika upoznala sam gotovo cjelokupno osoblje Doma ali i način na koji se radi i brine o štićenicima", započela je svoju potresnu ispovijest Ankica Piteša, gospođa koja je Večernjem listu odlučila ispričati svoju priču, detaljno i iskreno s punim imenom i prezimenom.
"Ovo je najmanje što mogu učiniti"
Jako je boli, kaže, što već puna dva tjedna u jednom splitskom listu izlaze neprovjerene informacije te reportaže u kojima tobožnji anonimni izvori direktno pokušavaju kompromitirati i dovesti u pitanje rad i stručnost medicinskih sestara, njegovatelja ali i ostalog osoblja - od spremačice, tehničara i kuhara.
"Jako me boli to što se piše. Tužno je gledati kakvom su javnom linču i prijeziru zbog nekih tekstova izložene žene koje pošteno i profesionalno obavljaju svoj posao nadljudskim naporima u ovim teškim vremenima", priča gospođa Ankica.
Iz toga proizlazi kako se kontroverze oko ravnatelja doma u javnosti pokušavaju sada na jedan način prelomiti preko leđa djelatnika kroz nasumične i neistinite priče o lošoj skrbi prema štićenicima.
"Ja uopće ne želim pričati o ravnatelju Doma. U političke priče ne želim ulaziti. Ja samo želim ispričati samo ono što znam i što sam vidjela, a to je rad osoblja", kaže naša sugovornica nastavljajući dalje priču o svojoj majci.
"Čujte, moja majka bila je duže vrijeme teško bolesna. Jučer sam je ukopala i svjesna sam da možda nije trenutak za ovakvo istupanje, ali jako je važno u ovoj priči naglasiti da sigurno ne bi poživjela koliko je poživjela, dakle osam godina, da u domu nije imala najbolju moguću skrb. Iako sam trenutno slomljena i tužna, progutala sam knedlu i shvatila da je najmanje što mogu učiniti - zahvaliti medicinskim sestrama i njegovateljicama koje su se prema majci odnosile kao prema punopravnom članu svoje obitelji. Moja majka preminula je dostojanstveno - oprana, nahranjena i u čistoj odjeći", govori uplakana Ankica koja je i sama prošla kroz teže zdravstvene probleme i to baš u trenutku kad je njezina majka završila u domu.
"Ona je otišla u Dom za starije i nemoćne 2012. godine. Prije toga borila se s Parkinsonom, trombozom i preboljela je nekoliko teških upala pluća. Obitelj i ja skrbili smo o njoj koliko smo mogli. Prilagodili smo svoje živote tome da joj ugodimo, da je očuvamo i konstantno bdijemo nad njom. No, stanje joj se naglo pogoršalo. Primjerice, kad bismo je kupali, ona više nije mogla stajati u kadi. Počela je padati. Uskoro je posljedično od svih bolesti koje je imala upala u komu zbog čega je gotovo dva mjeseca nepokretna ležala na odjelu kardiologije u bolnici Firule. Tamo je uspješno izliječena zahvaljujući iznimno stručnom timu liječnika i medicinskih sestara, a i dan danas sam zahvalna na nesebičnom angažmanu i doprinosu mlade liječnice Anite Jukić koja mi je majku tada doslovno podigla iz mrtvih. Baš u to vrijeme oboljela sam i ja. Fizički i psihički sam bila iscrpljena i nisam se toliko predano mogla brinuti o njoj kao nekada. Zbog toga smo odlučili da ide u Dom u Vukovarskoj", prepričava nam Splićanka.
O radu i disciplini u Domu, tvrdi, ne treba posebno trošiti riječi. Kaže kako njezinoj majci doslovno nije nedostajalo, narodski rečeno, ni ptičjeg mlijeka.
"Od prvog dana njoj je pružena skrb kao u hotelu. Nikad, ali nikad mi nije kazala da je gladna ili žedna. Uvijek je bila presvučena, oprana i svježeg izgleda. Mali milijun puta telefonski sam kontaktirala Dom, a nikad nisam doživjela da mi se netko nije javio ili je bio neljubazan. Nekoliko puta naletjela sam u posjete ranije od predviđenog termina pa bi tamo često zatekla medicinske sestre kako mi pričaju s majkom, ohrabruju je, daju joj životni optimizam... Zadnjih mjeseci nije mogla normalno jesti, već preko sonde. Nazočila sam tim procesima hranjenja. Nevjerojatno je bilo strpljenje i energija koje su sestre ulagale u odnos s mojom majkom, a kako sam vidjela i sa svakim drugim štićenikom. Uvijek su svi tamo bili na dispoziciji, u svako doba dana i večeri. Velika je sreća kad u takvim trenucima možete biti sigurni da vam je vlastiti roditelj u sigurnim rukama", zaključuje Ankica Piteša dodavši kako se kao čovjek divi osoblju.
U svemu tome što je iznijela, naglasila je i velike zasluge glavne medicinske sestre, Zdravke Đapić Kolak, piše Večernji list.
