Hrvati ovih dana kao i svake zime - na televiziji gledaju vaterpolo.
Najtrofejniji hrvatski momčadski sport razmazio je gledatelje - poraz od Grčke ponovno je otvorio beskrajne rasprave na internetu o izborniku i momčadi i ostavio premalo prostora za razgovor o stvarnim problemima u svijetu vaterpola.
Da Barakude "nemaju pravo na pogrešku", da je poraz od Grčke "nevjerojatna katastrofa" čitamo ovih dana u sportskim rubrikama i praktično se odaje dojam da je sve osim medalje za Hrvatsku u vaterpolu potpuno neprihvatljivo.
A kako se igrači nagrađuju za medalje od te iste publike? Nikako. Vidjelo se to i na nepostojećem dočeku 2024. godine kada su vaterpolisti iz Dohe donijeli zlato.
Barakude igraju peto veliko natjecanje u dvije godine u najnapornijem sportu na svijetu
Seniorska hrvatska reprezentacija od početka 2024. do danas odradila je čak četiri velika natjecanja i trenutno igra peto veliko natjecanje. Od početka 2024. godine momčad Ivice Tucka igrala je Europsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre i novo Svjetsko prvenstvo 2025. što jasno pokazuje koliko je međunarodni raspored zgusnut do granica izdržljivosti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Prema istraživanjima iz područja sportske fiziologije, vaterpolo je jedan od fizički najzahtjevnijih ekipnih sportova. Studija objavljena 2006. godine u Journal of Strength and Conditioning Research pokazala je da vrhunski vaterpolisti tijekom utakmica dostižu razine laktata i do 12 mmol/L, znatno više nego u nogometu ili košarci, dok istraživanja iz Journal of Sports Sciences ukazuju na to da igrači veći dio susreta provode iznad 85 posto maksimalne srčane frekvencije.
Analize objavljene u časopisu Sports Medicine dodatno potvrđuju kako je energetski trošak vaterpola usporediv s hokejem na ledu, ali bez zaštitne opreme i bez stvarnih faza odmora, dok biomehaničke studije (Medicine & Science in Sports & Exercise) upozoravaju na visoku razinu kontakta i izometričkog opterećenja u vodi.
Prema izvješćima medicinskog odbora World Aquaticsa, procijenjeno vrijeme potpunog oporavka nakon utakmice iznosi 48 do 72 sata, što u kontekstu zgusnutog međunarodnog kalendara dodatno otvara pitanje granica izdržljivosti vrhunskih vaterpolista.
Naravno, spominju se samo utakmice s reprezentacijom. Ukoliko je igrač igrao u splitskom Jadranu, primjerice, osim ovih pet natjecanja po sezoni je imao još tri ili četiri klupska natjecanja. Svo to vrijeme bio je daleko od zvijezde kakve imamo u nogometu, a publike na utakmicama je bilo malo. O novcu koji se zaradio da i ne gotovimo.
Nekad je u vaterpolu sve bilo drugačije. Što se dogodilo u međuvremenu?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
"Čelnici FINA-e i LEN-a nisu sposobni zaraditi novac bez kotizacija prvenstava"
Andrija Martić, stručnjak za vaterpolo i vlasnik portala danče.hr jedan je od najvećih ljubitelja vaterpola u Hrvatskoj. Zato često i kritizira ljude koji ga vode. Ističe da sve što piše i govori o vaterpolu, natjecanjima, savezima i ostalim faktorima piše i govori iz čiste ljubavi prema predivnom sportu.
"Na početku želim jasno reći da je vaterpolo prekrasan sport: iznimno težak, fizički i mentalno zahtjevan, i sport koji iskreno volim. Upravo zato smatram da i sami vaterpolisti, ali i publika, zaslužuju da on ide u korak s vremenom i da se razvija u pravom smjeru. Ako dvojica igraju "na frnja", a oko njih su pune tribine i kvalitetna prezentacija, to natjecanje postaje zanimljivo i izaziva interes - vidjeli smo to nedavno i na primjeru pikada. No kada gledamo vrhunsku vaterpolsku utakmicu, prepunu kvalitetnih poteza, a dočeka nas prazna tribina, loša kulisa i još lošiji televizijski prijenos, tada sport ulazi u ozbiljan problem", kaže Martić.
"Sve ove kritike ne dolaze iz ogorčenosti, nego iz želje za promjenama na bolje. Ako netko vodi sport godinama, a situacija se ne popravlja, problemi ostaju isti i ne vidi se jasan smjer razvoja, tada je legitimno reći da su potrebni novi ljudi, oni koji znaju i žele napraviti ono što treba. Možda zvuči utopijski, ali ponekad je nužno izgovoriti i one očite stvari", dodaje Martić.
"Narativ o inflaciji natjecanja se pogrešno gura. Osamdesetih nije bilo manje natjecanja nego danas. Ako gledamo period od 1980. do 1991. godine bile su dvoje Olimpijske igre, tri Svjetska prvenstva i pet Europskih prvenstava. Dakle, to je deset velikih natjecanja u deset, odnosno 11 godina. Bile su tu Mediteranske igre, Univerzijade, Svjetske kupove... Bilo je tih natjecanja možda čak i više nego sada", napominje Martić.
"Naravno, nakon korone je bilo više natjecanja. Pretpostavljam da čelnici svjetske i europske federacije nisu sposobni zaraditi novac osim od kotizacija koje plaća organizator natjecanja", oštro kaže Martić.
"Vaterpolo kaska za svim sportovima zbog čelnika svjetske i europske federacije"
Novinari, kao i autorica ovog teksta, vrlo se često izgube u pravilima vaterpola ukoliko ga sustavno ne prate iz kola u kolo, iz natjecanja u natjecanje. U vaterpolu se pravila igre mijenjaju za gotovo svako veliko natjecanje. I ponekad se ta pravila primjenjuju, a ponekad ne. Od suca do suca, od utakmice do utakmice.
"Mijenjanje pravila ne proizlazi iz jasne vizije razvoja igre, nego iz nesposobnosti čelnih ljudi da provedu konkretne i smislenе promjene. Umjesto da sport približe publici, čelnici World Aquaticsa i European Aquaticsa posežu za kozmetičkim zahvatima u pravilima poput izmjena oko kornera, koje služe kao maska za izostanak stvarne strategije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Istodobno, vaterpolo u svim segmentima kaska za drugim sportovima. Primjerice, televizijski prijenosi ostali su na razini osamdesetih godina, bez modernog pristupa i razumijevanja publike, a paradoksalno je da se čak kažnjavaju oni koji dijele isječke utakmica na društvenim mrežama. Sama igra pritom se posljednjih godina drastično promijenila: nekadašnji ključni duel sidruna i beka, koji je bio središte vaterpolske taktike, razvodnjen je izmjenama pravila do te mjere da danas praktički svaki igrač može igrati beka, dok su prosječni sidruni postali toliko fizički dominantni da ih njihovi čuvari ne mogu izdržati ni tijekom jednog napada.
Sve te učestale i nedosljedne promjene dovele su do toga da je vaterpolo postao sve teže razumljiv, ne samo publici, nego ponekad i samim igračima. Osobno, zabranio bih promjene pravila u igri idućih deset godina dok se ne riješe svi ostali problemi", napominje Martić.
Zašto se vaterpolo ne igra ljeti?
Hrvati su naviknuli gledati vaterpolo na televiziji i zimi iako to, logički gledajući, nema apsolutno nikakvog smisla. Dvorane su u Hrvatskoj bile pune kad su Barakude u Hrvatskoj igrali velika natjecanja, ali generalno gledajući - natjecanja u hrvatskom prvenstvu, pa čak ni Ligi prvaka, publici nisu zanimljiva i jedan od razloga je taj što bi se na zatvorene bazene trebalo ići usred zime.
"Naravno da bi se prvenstva trebala igrati ljeti, vaterpolo je ljetni vodeni sport. Zbog činjenice da se prvenstvo igra zimi u Hrvatskoj se dolazi do takvog paradoksa da je finale amaterskog natjecanja poput Divlje lige u Dubrovniku puno veći spektakl od finala prvenstva države.
Vaterpolo bi se trebao prebaciti na otvorene bazene i morska plivališta. Bilo bi, uz kvalitetnu promociju i pripremu, spektakularno. Naravno, ne govorimo tu samo o hrvatskom prvenstvu - glavnina svih prvenstava bi se trebala igrati ljeti na otvorenim bazenima, pa bi se velika svjetska natjecanja mogla igrati zimi", kaže Martić.
Na televiziji se ne vidi - ništa
Jedan od ključnih razloga zbog kojih vaterpolo teško širi bazu publike leži u načinu na koji se sport prezentira na televiziji. Unatoč tome što je igra danas brža, fizički zahtjevnija i taktički složenija nego ikad, televizijski prijenosi ostali su zarobljeni u zastarjelom formatu koji ne uspijeva objasniti što se doista događa u bazenu.
Dominacija širokih kadrova, izostanak jasnih grafičkih objašnjenja i manjak usporenih snimki ključnih duela stvaraju dojam nerazumljivosti, čak i kada se igra vrhunski vaterpolo. Umjesto da prijenos približi sport gledatelju i pojača emociju, često se događa suprotno kvaliteta igre ostaje skrivena, a publika izgubljena.
"Vaterpolo se jednostavno nije razvio kao drugi sportovi. I televizijski prijenosi ostali su zarobljeni u osamdesetima, na televiziji ljudi uopće ne vide tko igra, a kamoli što se događa u bazenu. Kvaliteta slike je zrnata. Sad je u tijeku Europsko prvenstvo i većina utakmica se snima s vrha Arene i nitko ne vidi i ne prepoznaje igrače. Utakmicu igraju neki od najvećih igrača svijeta, a ljudi na televiziji ga uopće ne vide i ne mogu prepoznati", govori Martić.
Buni li se itko?
Bilo bi besprizorno uspoređivati svijetove nogometa i vaterpola - ali što je sport izloženiji publici, izloženiji su i njegovi problemi. Dok se raspravlja o treneru, igračima i taktikama svi nabrojeni problemi u samoj srži organizacije vaterpola ostaju pod tepihom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dok Barakude igraju peto veliko natjecanje u dvije godine pod pritiskom da ponovno osvoje medalju, Martić kaže da se na situaciju u vaterpolu nitko i ne buni.
"Možda se u vaterpolu razvio i svojevrsni „Stockholmski sindrom“, u kojem je svima dovoljno dobro unutar vlastitih niša. Ne mislim da bi se igrači trebali buniti ili dizati pobunu, ali činjenica je da se zapravo nitko ne buni. Provedene ankete po klubovima pokazale su da su gotovo svi zadovoljni postojećim stanjem i da traže tek kozmetičke izmjene, a ne stvarne, krucijalne promjene. U tom smislu, moguće je da je situacija upravo onakva kakvu većina u vaterpolu i želi".
