[D]ječji dom Maestral Split ustanova je socijalne skrbi koja skrbi o djeci i mlađim punoljetnim osobama bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi, trudnicama ili roditelju s djecom do godine dana, biološkim, udomiteljskim i posvojiteljskim obiteljima, djeci bez pratnje-stranim državljanima i djeci i mladima nakon izlaska iz skrbi.
Djeluju na trinaest lokacija u Splitu, Kaštelima, Solinu, Klisu, Imotskom, Žrnovnici i Podstrani. Misija ove ustanove je prepoznati potrebe obitelji i djece u lokalnoj zajednici te ponuditi kvalitetne odgovore kroz skrb, njegu, učenje, podržavanje i kvalitetan odnos.
U fokus javnosti su ovakve ustanove ponovno došle nedavno, kada su medijske naslovnice punile vijesti oko događanja s malenom Nikoll, čija je tragična sudbina pogodila cjelokupnu hrvatsku javnost.
Mi smo odlučili posjetiti splitski Maestral. Napravili smo đir s Ivanom Tabak, voditeljicom odjela 7. - 21. godine, koja je spremno odgovorila na naša pitanja.
Svjedoci smo loših događanja u posljednje vrijeme. Kako ste vi kao ustanova doživjeli situaciju s malenom Nikoll?
- Doživjeli smo je kao jednu veliku tragediju koja se nikad ne bi smjela ponoviti. Jako nas je šokirala i rastužila. Naravno da smo se sjetili djece koja su kod nas na smještaju ili su prije bila i zapitali se da li smo uvijek učinili najbolje što smo mogli. Moram naglasiti da je na CZSS i sudovima velika odgovornost, nije lako donijeti odluke jer su to često izrazito teške i kompleksne situacije. Ponekad dijete plače da želi živjeti s roditeljima, a vi znate da to neće biti dobro za njega i dobijete ljutnju i otpor kada mu to kažete.
Djelujete na 13 lokacija. Koliko je teško organizirati posao? Kako sve uspijevate?
- Zahtjevno je organizirati posao na puno lokacija, ali uspijevamo zahvaljujući angažmanu i suradnji svakog našeg djelatnika i nadzoru voditelja i ravnateljice Jelene Burazin. U svakom trenutku se treba znati tko je za što zadužen, kome se može obratiti za pomoć i na vrijeme pokušati predvidjeti neke situacije i dogovoriti što učiniti. Moram napomenuti da nam je i situacija s koronavirusom otežavala provođenje svih programa. Sada kada je veći broj radnika već dvaput cijepljen i redovito se provode brzi testovi puno je lakše organizirati rad. Ja uvijek kažem da je kod nas jako teško planirati dan, nikad ne znate gdje će vas dan odvesti jer imamo puno nepredvidivih situacija u kojima mi voditelji moramo pronaći brza rješenja i uvijek biti dostupni svim djelatnicima.
Koliko imate ukupno štićenika? Što djeca dobivaju kod vas?
- Ukupan broj naših korisnika zajedno s podružnicom "Miljenko i Dobrila" je 143, od toga je 82 djece na smještaju, a 61 na poludnevnom boravku. U Domu trenutno imamo i dvije majke s djecom u programu majka - dijete. Osim smještaja u Domu imamo i smještaj u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku i organiziranom stanovanju uz povremenu podršku. Djeca koja su u smještaju dobivaju sve što bi trebala dobivati u svojim obiteljima, uslugu stanovanja, prehrane, njege, brige o zdravlju, aktivnog provođenja slobodnog vremena, odgoja i obrazovanja, ovisno o utvrđenim potrebama i željama korisnika. Djeca se po želji uključuju u različite izvanškolske aktivnosti i radionice. Također, vodimo ih na brojne tretmane: defektologa, logopeda, fizioterapiju, psihijatra… Imamo brojne donatore, naša djeca ne oskudijevaju materijalno i možemo im priuštiti i sitne luksuze poput izleta, putovanja, ljetovanja i zimovanja.
Jeste li zadovoljni odnosom s CZSS? Splitski centar je na dosta dobrom glasu koliko smo čuli…
- Zadovoljni smo suradnjom sa CZSS Split kao i svim drugim CZSS s kojima surađujemo, ali smatramo da suradnja uvijek može biti i bolja i da svi u sustavu trebamo poticati jedni druge na bolju suradnju i efikasniji rad u interesu naših korisnika. Uvijek se trebamo usmjeravati na ono što možemo učiniti, a ne na ono što ne možemo promijeniti.
Radite s najosjetljivijom skupinom, a to su djeca. Na koji način pristupate djeci koja vam dođu? Kako im objasniti zašto su tu, a ne sa svojim roditeljima?
- Svako dijete zahtjeva individualni pristup. Pristup ovisi o dobi djeteta, kognitivnoj zrelosti, ranijim iskustvima. Većina djece po dolasku su tužni i plaču, ali vremenom se adaptiraju, također, sve češće se događa i da djeca pokazuju zadovoljstvo i olakšanje dolaskom u dom. Po dolasku ja kao psiholog redovito obavljam razgovore s djecom i pratim njihovo stanje zajedno s odgajateljima. Djecu školske dobi pustim da sami kažu zašto su tu i obično oni u svojim glavama imaju i odgovore. Treba vremena da dijete prihvati situaciju i suoči se s traumama koje nosi iz obiteljskog doma.
Imate li kontakt s roditeljima koji su ostavili svoju djecu u domu? Kako u tim situacijama pristupate?
- Rijetko imamo situacije da je baš netko ostavio dijete u domu i nema više kontakta. Imali smo svega tri takve situacije u zadnje tri godine i ta djeca su vrlo brzo bila posvojena i na određeni način ti roditelji su bili „najpošteniji“ prema svojoj djeci. Bili su svjesni da neće moći dobro brinuti o njima te su im dali mogućnost za puno ljepši, ispunjeniji život u obitelji koja ih s radošću dočeka.
Najčešće se događa da roditelji riječima ističu volju i želju za odgajanje svojeg djeteta ili djece, ali ne pokazuju da su na to stvarno spremni niti poduzimaju korake da do toga dođe. Uvijek se opravdavaju nekim vanjskim razlozima, a ne rade na sebi. Imamo svakodnevne kontakte s roditeljima, neki roditelji se jako trude biti uključeni, neki pokazuju slab interes. Mi i potičemo djecu da imaju dobre odnose s njima jer to su njihovi biološki roditelji i uvijek će biti. Često se uočava da ti roditelji uopće nemaju roditeljske vještine i da ne znaju kako se povezati s djetetom te ih nastojimo osnažiti i učiti ih kako komunicirati s vlastitim djetetom. Isto tako ako primijetimo da se susreti ne odvijaju kako treba (roditelj nije posvećen djetetu tijekom susreta, dođe alkoholiziran i slično tome) ili nepovoljno utječu na dijete (povećavaju agresivnost, ljutnju) ponekad i prekidamo susret te o tome obavijestimo CZSS.
Kako izgleda jedan dan kod vas?
- Mi smo kao jedna velika kuća s pedesetak djece. Dan u našem domu uvijek rano počinje. Djeca predškolske dobi dan provode u aktivnostima sa svojim tetama, šetnjama i naravno igri. S tetama odlaze na trampoline, u kino, kazalište lutaka i sl. Volimo se pohvaliti kako se obično svi oduševe našim predškolcima koliko su samostalni u brizi o sebi i prostoru u kojem borave. Školarci tijekom radnog tjedna idu u školu i dio dana provode u rješavanju zadaće. Mi djelatnici s njima učimo te pratimo, potičemo i provjeravamo napravljeno. Djeca koja to žele uključena su u vanškolske aktivnosti te ih mi po potrebi na iste razvozimo. Ako je lijep dan, u raspored pokušamo uključiti šetnju i izlazak. Tijekom vikenda djeca vrijeme provode u šetnjama, vožnji bicikla i rola, međusobnoj igri te povremeno izletima. I kod nas je stalna borba da djeca manje budu na mobitelima, tabletima, PS. Sad nam često problem predstavlja online nastava i praćenje iste, pucanje Internet veza, hvatanje signala te jedva čekamo povratak u školske klupe. U našem Domu često dan i ne ide baš po planu jer s tolikim brojem djece događaju su nepredviđene situacije.
Što možemo napraviti kako bismo unaprijedili sustav? Imate li konkretne prijedloge?
- Za unapređenje sustava potrebno je efikasnije provođenje postojećih zakona. Smatramo da imamo dobre zakone, ali se slabo provode. Pitanje je koliko su stvoreni uvjeti za provođenje istih. Smatramo da sudovi moraju više uvažavati mišljenja struke jer se ponekad čini da se odluke donose na temelju osobnih uvjerenja ljudi iz sustava (npr. najvažnija je biološka obitelj). Potrebno je povećati broj stručnih djelatnika, isto tako potrebne su dodatne edukacije i specijalizirana znanja da se zna kome se obratiti u određenim situacijama, da se ne gubimo u beskrajnim, nesvrhovitim raspravama. Stava sam kako bi trebalo puno više raditi i s biološkim roditeljima i educirati ih jer i oni su često odrasli u sličnim obiteljima u kojima ili su razvili potpuno kriva uvjerenja o odgoju ili nisu imali od koga naučiti bolje od onoga što su radili.
Do koje godine ostaju djeca kod vas? Postoji li dob do koje je moguće da ta djeca dobiju posvojitelje ili udomitelje?
- Kod nas djeca ostaju do 21 godine. Nakon 18. godine odlaze u naše stanove - u organiziranom stanovanju uz povremenu podršku. Dobna granica za posvajanje ili udomljavanje ne postoji, ali naravno da udomitelji i posvojitelji uvijek radije odabiru mlađu djecu. Rijetko se događaju posvajanja djece školske dobi. U Domu najduže ostaju djeca izrazito teških i zahtjevnih roditelja i djeca s poteškoćama te ona koja su u Dom došla u školskoj dobi. Smatramo da bi promjena kriterija za specijalizirano udomiteljstvo mogla pozitivno utjecati na smanjivanje broja djece s poteškoćama u domu.
Kako se inače ponaša dijete kad dođe u pubertet, a i dalje je kod vas? Kako postupate s takvim djetetom?
- Dijete u pubertetu je uvijek dijete u pubertetu, bilo u Domu ili obitelji. Svako dijete je svijet za sebe. Naša djeca često tada postanu opterećenija obiteljskom situacijom i „sramom“ zbog toga što su u Domu. S njima se redovito razgovara, stalno ih učimo da oni nisu odgovorni za postupke svojih roditelja i drugih ljudi. Učimo ih da ono što netko ružno govori o nekome, puno više govori o osobi koja je to izgovorila, a ne o onome o kome govore. U današnje vrijeme ljudi pokazuju puno više empatije i prihvaćanja za našu djecu i situacija je puno bolja nego prije, ali nažalost još uvijek se događa da su naša djeca stigmatizirana kao „domaši“ ili „domići“ što njih itekako boli, osobito u toj osjetljivoj dobi te često skrivaju gdje žive.
Što biste poručili potencijalnim udomiteljima i posvojiteljima s područja Dalmacije?
- Udomitelji su nam važni i poručila bih im da razmisle mogu li otvoriti svoja vrata i srca jednom djetetu i ako mogu da se što prije jave timu za udomiteljstvo jer će tim postupkom obogatiti vlastiti život i značajno uljepšati i unaprijediti život nekog djeteta. Mi u Domu se zaista trudimo da djeci pružimo što više, ali znamo da im to nije dovoljno. Svako dijete ima urođenu potrebu za ljubavlju i pripadanjem i treba roditelje ili bliske odrasle osobe samo za sebe, ali nažalost u domu ih ne može dobiti. U domu se izmjenjuje veliki broj djelatnika te dijete teško može razviti sigurnu privrženost.
Kada počnu dolaziti udomitelji ili posvojitelji, dijete se u početku teško odvaja od nas i pokazuje nesigurnost, ali obično nakon samo par susreta djetetu je jako teško vratiti se u Dom jer je napokon dobio nekoga tko je samo njegov. Koliko god nam je teško kad djeca odlaze, presretni smo jer vidimo njihovu sreću i radost zbog odlaska i dobivanja nove obitelji udomiteljske ili posvojiteljske, za djecu u tom trenutku to je potpuno nebitno, to je njihova obitelj.
