Među nekoliko desetaka svjetskih primjera na izložbi „Stadioni i mit“ u Rimu, našao se, naravno, i Poljud. Ovo je priča o tome kako se Poljud snašao u izložbi, osobito u aspektu sigurnosti publike na stadionu i rekonstrukciji radi poboljšanja sigurnosti.
Izložbeni koncept i umjetnički prikazi
U relativno visokom i dugom prostoru postavljeni su stolovi raspoređeni uzduž osi, kao i na jedan od duljih zidova. Između stolova nalaze se, poput konfeta, zeleno označeni eksponati koji ističu društvene vrijednosti pojedinih stadiona. Na drugom duljem zidu, te na samom početku i kraju izložbe, stadioni i pripadajući fenomeni prikazani su onako kako su ih interpretirali umjetnici.
Poljud se na izložbi nalazi ispod naslova „Taylor Report“, ali s crvenom oznakom. Dakle, arhitektonski je vrednovan, ali stavljen u kontekst incidenta.
Taylor Report i posljedice tragedije
Vrijedi se podsjetiti značenja „Taylor Reporta“. Rastuće nasilje unutar stadiona i u okolnim kvartovima 1980.-ih godina nametnulo je pitanje sigurnosti posjetitelja. Nakon tragedije koja se zbila na stadionu Hillsborough u Sheffieldu 15. travnja 1989. godine, kada je poginulo 96 ljudi, a stotine su bile ozlijeđene, tadašnja Vlada Ujedinjenog Kraljevstva na čelu s premijerkom Margaret Thatcher naručila je analizu sigurnosnih propusta.
Rezultat su bile nepovratne promjene, ne samo na engleskim stadionima, već se otada gotovo svugdje po svijetu sustavno vodi računa o sprečavanju huliganizma. Stroga pravila nametnula su, između ostaloga, ekskluzivna sjedišta, individualni pristup kupovini karata i fizički razdvojene odjeljke na tribinama. Generalno, nametnuta pravila prisilila su vlasnike stadiona – bilo gradske uprave, bilo klubove – na radikalne promjene. Te promjene značile su dodatna ulaganja, što je neminovno proširilo mrežu zainteresiranih ulagača.
Mogući motiv zašto se prezentacija arhitekture Poljuda našla pod ovim naslovom jest 5. studeni 1987. godine i gostovanje Olympique Marseillesa, kada je na poljudsku tribinu bačen suzavac. Srećom, nitko nije poginuo, ali ozlijeđenih je bilo.
Rekonstrukcije i promjene kroz desetljeća
Otada se Poljud postepeno mijenjao u nekim sitnicama, ali i u većim zahvatima. Primjerice, modificirana je stajaća tribina na sjeveru. Postavljene su stolice 1997. godine jer je UEFA najavila zabranu stajanja od 1998. godine. Međutim, na prvoj sljedećoj utakmici s tadašnjom Croatiom, današnjim Dinamom iz Zagreba, većina stolica bila je skršena.
Godine 2000. sva ostala sjedala na stadionu, na zahtjev UEFA-e, zamijenjena su udobnijim sjedalima s naslonom, naručenima u suradnji s Borisom Magašem i zahvaljujući trudu Milivoja Bebića, tada ravnatelja Javne ustanove športski objekti. Sudeći po zadovoljavajućem zatečenom stanju stolica, mogle bi, poput Hajduka, trajati vječno, budući da se kultura navijanja značajno promijenila otkad je Udruga Naš Hajduk postala dioničar kluba.
Allianz Arena i usporedbe
Stolice na stadionu važne su ne samo za sigurnost i udobnost publike, već i za geografiju interijera stadiona. Zato je na izložbi, uz segment tribine izrađene u stvarnom mjerilu na kojoj se može pročitati stručna literatura, izdvojen prototip stolice iz Allianz Arene izgrađene 2005. godine, koju su projektirali švicarski arhitektonski par Herzog & de Meuron. Nažalost, nije je moguće isprobati.
Dizajn Allianzove stolice pokazuje tendenciju ka udobnosti – stolica ima naslon i sklopivo sjedište koje ostavlja pufasti dojam. Međutim, jasno se vidi i bojazan dizajnera od čupanja, pa je stolica po dimenzijama glomazna i robustna, s dobro skrivenim ojačanjima.
Ova istodobna potreba za udobnošću i oprez prema vandalizmu govori o kolektivnom karakteru navijača Bayerna. Bavarci su navikli da za novac dobiju kvalitetu, stoga su sjedala dizajnirana za trajnost i izdržljivost – uzimajući u obzir i prosječnu tjelesnu masu, ali i hektolitre piva koje se proliju na stadionu.
Allianz Arena posebno je zastupljena na izložbi detaljima svoje svjetlucave opne, što spada više u diznilendski spektakl nego u sportsku arhitekturu. Budući da se stadion nalazi uz minhenski Karepovac i vjetropark, bilo je nužno dodatno oblikovati ambijent.
Poljud i sigurnost u gradu
Tema sigurnosti na stadionu i u njegovoj okolini jedno je pitanje, ali opća sigurnost u urbanom kontekstu uoči i nakon natjecanja drugo je područje.
Vrijedi se podsjetiti kako je Poljud utjecao na opću sigurnost u vrijeme Mediteranskih igara u Splitu (MIS) povodom kojih je stadion izgrađen, u odnosu na razdoblje nakon njih. Upravo o tome piše Boro Pavlović u časopisu Čovjek i prostor:
„Grad je naprosto vrio od rana jutra do sitnih noćnih ura – glazbom i pjesmom, plesom i sveopćim povišenim veseljem, raspoloženjem i atmosferom. I u cijelom tom košmaru bilo je manje incidenata, kako prometnih tako i onih drugih, nego u uobičajenom splitskom danu prije MIS-a… A kada je petnaestodnevna ludnica finila, kada su se spustile zastave, kada su opustjeli hoteli i gradske ceste, kada su novootvoreni ugostiteljski prostori opustjeli, kada su stadion, kao i sva ostala sportska borilišta opustjela – tada su započeli pravi problemi i prave brige… U roku od desetak dana bilo je 14 smrtnih udesa na cestama oko Splita i u samom gradu.“
Dakle, Splićanima je trebalo izvjesno vrijeme da se naviknu na prisutnost svoga modernoga stadiona i sve infrastrukture koja je došla s njime.
Sigurnost i navijačka kultura danas
U usporedbi s vremenima prije Našeg Hajduka, opća sigurnost u vrijeme utakmica u Splitu značajno je povećana. Grad se spontano prilagođava Hajduku, građani planiraju prometne navike i kretanje u vrijeme utakmica, a na ulicama se tada mogu vidjeti rijeke ljudi svih generacija koji mirno idu prema stadionu ili se vraćaju s njega.
Na stadionu se rijetko događaju materijalne štete, a i kada se dogode – neznatne su. Od incidenta s Olympique Marseilleom pa do osvajanja kupa 2022. godine, radije se pamte sretni dani i važni trenutci, ne samo sportski nego i oni iz svakodnevnog života.
Komercijalni sadržaji na istoku nisu zaživjeli
Na jednu takvu memoriju podsjetio je Goran Golovko, nekadašnji intendant HNK Split i profesor glume na UMAS-u, koji je došao u Rim pogledati nekoliko baleta, pa iskoristio priliku posjetiti i izložbu „Stadioni i mit“.
Na izloženoj fotografiji zapadne strane Poljuda, baš na spoju dviju polovina školjke, u kadar su ušli zapušteni jumbo plakat jednog dalmatinskog trgovačkog lanca i asfaltirani plato s prometnom signalizacijom. Prešavši pogledom preko fotografije, Golovko je kratko komentirao:
„Mi svi iz Splita smo ovdje naučili voziti auto.“
Uistinu, bitna funkcija asfaltirane neposredne okućnice splitskog stadiona bila je i svojevrsni šoferski poligon. To je prava dalmatinska kompleksnost i kontradikcija u arhitekturi – baš kako bi rekao Robert Venturi. Ponuđenim konceptom obnove predlaže se ponovna uspostava cjelovite kružne interne komunikacije koja jedina osigurava pravilnu, logičnu i uravnoteženu evakuaciju. Podno tribina moguće je interpolirati niz modularnih, djelomično dvoetažnih kapsula namijenjenih drugim sportovima i njihovim pratećim sadržajima.
Izvornim projektom s gradske, istočne strane bili su predviđeni komercijalni sadržaji kroz tri etaže. Radi se o logičnoj poziciji budući da je ta strana lako dostupna građanima, navijačima, posjetiteljima… Nažalost, u realizaciji nije zaživjela. U predloženom konceptu revitalizira se izvorna ideja.
Predviđeni su primjereni sadržaji kao što su muzej nogometa, ali i drugih splitskih sportova, butiga sa suvenirima, sportska oprema, prostorije za navijačke udruge te nezaobilazno ugostiteljstvo – ali sve odvojeno od glavnog, sportskog i poslovnog ulaza sa zapadne (morske) strane.”
Nije dobio priliku prezentacije
Fabijanićeva prosudba utemeljena je na idejnoj studiji rekonstrukcije Poljuda koju je izradio zajedno sa svojom ekipom (o kojoj će biti riječi u kasnijim nastavcima), na zahtjev Grada Splita, ali koju, nažalost, još nije dobio priliku prezentirati zainteresiranoj javnosti.
Drugim riječima, Fabijanićeva zamisao je vratiti higijenu eliminiranjem neadekvatnih i suvišnih sadržaja. Bez proširivanja, bez nagrđivanja, bez nove izgradnje, već u okvirima originalne prostornosti i oblikovanja. Jedini znanstveno i emocionalno utemeljen pristup za postizanje ponovno idealnog stadiona jest nježno i decentno – u čemu je Fabijanić odavno prepoznat u profesionalnim krugovima. Prijeko je potrebno “restituirati arhitekturu u epicentar dalmatinskog, a samim time i svjetskog sporta.”
Mariana Bucat, dipl. ing. arh. od 2010. godine radi u Arhitektonskom kolektivu, u peteročlanoj ekipi. Praksa je orijentirana na projektiranje i nadzor, ali i istraživanje suvremene arhitekture i fenomena gradnje u 21. stoljeću. Metodologija rada suvislo odgovara na pitanja u različitim fazama planiranja i kontrole izvođenja različitih vrsta prostora u lokalnoj sredini - kaotičnoj i nepredvidljivoj, kako kulturološki, tako i sistemski.
POLJUDJELA SERIJA (IV.) Stadion veći od nogometa: Split je ukras oko Poljuda
POLJUDJELA SERIJA (III.) U čemu je tajna bogatstva praznine oko stadiona?
Poljud u Rimu: Splitski stadion na svjetskoj izložbi, a kako ga se tretira kod kuće?
