Zadnjih nekoliko desetaka godina, otkako se svi trude da na području Europe zaštite velike zvijeri, situacija se poboljšala. Oni, osim nas, nemaju prirodne neprijatelje, tako da je jasno da će sve biti bolje ako se zabrani lov. Medvjedi, vukovi i risovi su tako, zaštićeni zakonima, u boljoj poziciji nego prije. Na području našeg kontinenta, procjenjuje se, sada hoda, jede i spava 20500 medvjeda, što je porast od 17 posto u odnosu na 2016. godinu. Dobro je i risovima - tih je velikih mački 12 posto više, odnosno, ima ih 9400. Prema podacima koje je objavio Guardian, još je jednoj zvijerčici bolje nego prije - vukovima. Njih ima 25 posto više, odnosno, 23 tisuće, prenosi Jutarnji list.
Koliko zaštita radi svoje govori i slučaj kada je s ruba izumiranja vraćen iberijski ris (Lynx pardinus). Prije 25 godina ih je u divljini bilo manje od stotinu, a živjeli su samo u jednom dijelu Španjolske. Riječ je o manjim i svjetlijim rođacima euroazijskih risova i oni su tada nosili neslavnu titulu najugroženijih mačaka na svijetu. Akcija spašavanja vrste od neminovnog nestanka nije bila laka: zahtijevala je političku akciju. U Andaluziji je tako najprije zabranjeno postavljanje zamki, čemu su bili skloni vlasnici zemlje. Pokrenuta je i PR kampanja čiji je cilj bio navesti ljude da zavole risove. Tu je bio i novac: početni kapital je iznosio 33 milijuna eura, a bio je namijenjen financiranju očuvanja. Potom je uslijedilo ulaganje u same risove, odnosno, omogućavanje njihova širenja u druga područja Španjolske i Portugala. Nije to bio ni lak ni jeftin zahvat, ali je broj velikih mački naglo porastao i danas više nemaju status kritično ugroženih, nego samo ranjivih.
To je upečatljiva, ohrabrujuća priča, no također pokreće mnoštvo kontroverznih pitanja o kojima će se pričati na ovotjednoj UN-ovoj konferencije o bioraznolikosti u Rimu. Dok su mnogi sretni što su velike zvijeri prisutne u tolikom broju, ima onih kojima to (financijski) smeta, zbog čega je jasno kako će se morati pronaći način da se pomiri populacija životinja koja oduvijek živi u prirodi i ljudi.
- U prošlosti smo živjeli s velikim brojem životinja. No, tada se nekako smatralo da ih se može držati podalje tako što ih ubijamo, pa nas se preživjeli boje. Sada se to više ne čini. Ne može netko samo izaći iz kuće i upucati medvjeda ili vuka. Za to se danas plaća kazna ili se ide u zatvor. Zato se moraju razviti fleksibilnije strategije suživota zvijeri i lokalnog stanovništva - ističe Hanna Pettersson sa Sveučilišta York.
