U RH je prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, na dan 02.12.2021., 576 137 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju koji i dalje nailaze na prepreke u pristupu obrazovanju i zapošljavanju, zdravstvu, kulturi i sportu, pristupačnom stanovanju, i nemaju osigurane neke od temeljnih socijalnih usluga koje bi im omogućile neovisan život u zajednici.
Od navedenog broja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju njih 65 756 je bilo zaraženo s COVID-19, a nažalost 919 osoba je preminulo. Cijepljeno je 312 797 osoba s invaliditetom starijih od 18 godina (60% od ukupnog broja punoljetnih osoba s invaliditetom) te 2551 djece s teškoćama u razvoju ( 4,3% od ukupnog broja registrirane djece s teškoćama u razvoju zabilježenih u Registru osoba s invaliditetom).
Pandemija ne jenjava, a njezine negativne posljedice dovode do urušavanja dosegnute razine zaštite prava i gubljenja postignuća višegodišnjeg zalaganja za ravnopravnost i dostojanstvo osoba s invaliditetom.
"Posebno upozoravamo na težak položaj osoba s invaliditetom smještenim u ustanovama koje su od samog početka pandemije suočene s diskriminatorno strogim propisivanjem i primjenjivanjem zaštitnih mjera. I same epidemiološke mjere bile su daleko restriktivnije u odnosu na opću populaciju odražavajući diskriminatorno uvjerenje da su korisnici ustanova socijalne skrbi ranjiviji dok su iskustva u svijetu pokazala da je upravo smještavanje velikog broja ljudi na malom prostoru najznačajniji čimbenik rizika za širenje virusa.
To je još jedan od brojnih razloga zbog kojeg je takav oblik skrbi nužno što prije napustiti. S druge strane, epidemija COVID-a 19 i ovdje je predstavljala izliku za nečinjenje i izostanak razgovora o daljnjim planovima vezanim uz proces deinstitucionalizacije koji je gotovo zaustavljen.
Upozoravamo da još uvijek nije donesen Nacionalni okvir za ranu intervenciju kako bi se stvorili preduvjeti osiguravanja rane podrške svakom djetetu s razvojnim rizikom neovisno o sredini u kojoj živi i spretnosti roditelja. Hrvatska još uvijek nema Zakon o asistenciji koji je temeljni preduvjet neovisnom životu u zajednici kao ni Zakon o inkluzivnom dodatku. Nije donesen ni Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2027. godine iako je 2021. pri kraju.
Veliki broj pružatelja usluga smještaja i boravka zbog ograničenih prostornih i ljudskih kapaciteta nemaju mogućnost zadovoljiti zahtjeve epidemioloških preporuka pa prekidaju rehabilitacijske, terapijske i druge programe namijenjene djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom čije teškoće zahtijevaju redovito sudjelovanje u tim aktivnostima koje su osnova za njihovo funkcioniranje i mentalno zdravlje kao što je boravak u školi za djecu bez teškoća", ističe Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom te nastavlja:
"Osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju izrazili su veliko nezadovoljstvo što nisu bili obuhvaćeni mjerom isplate Covid dodatka iako mnogi od njih ostvaruju naknade jedino po osnovi invaliditeta pa su u jednako teškoj egzistencijalnoj situaciji kao i umirovljenici kojima je naknada jedino bila namijenjena. Pravobraniteljica stoga preporuča da se i ovu skupinu građana obuhvati kompenzacijskim mjerama namijenjenim prevladavanju dodatnih troškova i padu prihoda izazvanih pandemijom i ostalim kriznim situacijama.
S obzirom na dugotrajnost krizne situacije preporučamo da epidemiološka služba i pružatelji usluga, sukladno pravilima struke, pronađu odgovarajuća rješenja kojima bi se omogućilo korisnicima ustanova socijalne skrbi da uz pridržavanje svih propisanih mjera zaštite od zaraze Covid-om 19 ostvare slobodu kretanja, a da se istovremeno odgovarajućom organizacijom rada osigura zaštita zdravlja svih korisnika i zaposlenika.
Stoga ne dozvolimo da osobe s invaliditetom žive pored nas, već sa svima nama", zaključuje Anka Slonjšak.
