U eri kada svaka poma/rajčica/paradajz iz supermarketa izgleda kao savršena plastična kopija plastične kopije, a kukumar je dug i gorak koliko i kredit za stan, nije loše postaviti sebi jednostavno pitanje. Gdje su nestale one stare, dobre, smežurane, čudno obojane, ali božanstveno ukusne sorte povrća?
Znate na što mislim – na pomu koja miriše na pomu, a ne na kartonsku kutiju, na kapulu koja te rasplače i bez emotivnog konteksta, na karotu koja ne mora biti narančasta da bi bila karota.
E, to su bile sorte.
To je bilo povrće.
Danas je situacija ovakva: posiješ sjeme hibrida, raste kao ludo, rodi kao iz priručnika, ali kad hoćeš ostaviti sjeme za iduću godinu – izraste ti bezukusni mutant, ili još gore, ništa.
Probala sam, znam što govorim.
Jer taj je hibrid kao printer koji ti kaže: “Nema originalne tintne patrone, nema štampe.”
Okus koji je pobjegao iz djetinjstva
Ako ste ikad jeli pome iz noninog/bakinog vrta, znate o čemu govorim. Ta poma ima više karaktera nego mnogi ljudi. Aj, ublažimo ljutnju, nego neki ljudi.
Nije uvijek savršena na oko, ali zato ti se nepce zaljubi već pri prvom zalogaju. Stare, kao i udomaćene egzotične sorte preživjele su suše, štetočine, susjedove kokoške i najmanje pet generacija vrtlara bez YouTube kanala. Ako nešto može preživjeti našu klimu i naš mentalitet, vrijedi ga čuvati.
Kad imaš svoje sjeme, nisi rob sjemenske “mafije”. Ne moraš svake godine trčati u poljoprivrednu apoteku kao da ideš po lijek na recept. Imaš svoj mali vrt, svoje sjeme, svoju revoluciju u džepu.
Bio-bomba slobode. Ne mora sve biti kao iz reklame kojom nam zatrpavaju poštanske sandučiće. Ima poma koje su žute, zelene, šarene, velike, male, nepravilne. Ima graha/fažola koji izgleda kao Dalmatiner. I to nije “defekt”, to je genetsko blago.
Tvoj vrt može izgledati kao kulinarski Woodstock, a ne sterilna PowerPoint prezentacija.
Budućnost nije sterilna
Ako sve sorte postanu iste, jedan virus, gljivica ili klimatski napad – i ćao, više nema poma. Užas. Zato čuvari starih i udomaćenih sorti drže ključ opstanka hrane. I hvala im. I ne, ne preuveličavam. Pitajte znanstvenike.
Ili ozbiljne bake. Ili još ozbiljnije vrtlarice od formata. Pitajte Antoniju Mihaljević, Silviju Kolar Fodor, Andru Nigoevića, pitajte Danijela Mašunića, Jolandu Pažanin, Jadranku Martinović, Mladenku Puljiz, pitajte sjajnu Marcelu Velfl, Dunju Zbiljski, Anu Marić Pivac, Zorana Vukšića, Maricu Zeleni… Ma trebale bi mi trideset i tri kolumne da nabrojim sve te divne vrtlare koji razumiju.
Ali, reći će mnogi, to je komplicirano.
Nije.
To ti je kao kad praviš zimnicu: jednom napraviš kako treba i poslije ti bude jasno. Čak i da nije kako treba, savladali smo lekciju, razumjeli suštinu i shvatili da je lako. A kad smo već kod pekmeza, raspametilo me otkriće da ga je najlakše napraviti u pećnici, nema miješanja i prskanja naokolo, fino, lagano do zgušnjavanja… Odlutala ja.
Sjemenarenje
Ostaviš ili prve ili najbolje plodove, svaki vrtlar ima svoj stil, sačekaš da dozore, izvadiš sjeme, osušiš ga, spremiš u papirnate vrećice i napišeš na njih “Rajčica, ona što se ne ponaša ko plastika”.
Šalu na stranu, to je to. Možeš to ti. Može i tvoj susjed. A možemo i svi, dok još nije kasno.
A ako, ovako kao ja, imate višak vremena, višak ljubavi te dijelite naokolo puno sjemena, možete ga i fermentirati. Jer ga je onda lakše dijeliti.
Lako je.
Sjeme, zajedno s pripadajućom tekućinom oko njega, ostavite u čaši, u toplom prostoru, dva-tri dana, pa kad se na površini stvori plijesan – nećete to sve baciti, božetemesačuvaj, što mnogi neuki naprave, jer je upravo to znak fermentacije – isperete u cjedilu pod mlazom hladne vode, osušite i spremite u papirnate vrećice. I dijelite rodbini, susjedima, prijateljima, kao i fejsbučkoj braći i sestrama (ne nužno tim redom).
Jer je u dijeljenju smisao. Dijeljenjem se radost množi.
Naravno, sjeme raštike, blitve, špinata, salate i ostalih kupusnjača nećete fermentirati, nego ćete samo pokupiti ono koje je preostalo prije nego su ga ptice ili mravi potamanili do kraja.
Sjeme je moć
Ne moraš biti permakulturni prorok niti imati bradu do pupka, u zen pozi, da bi shvatio da čuvanje starih i udomaćenih egzotičnih sorti nije samo nostalgija – to je pitanje ukusa, okusa, opstanka i zdravog razuma.
Iako ti danas neki prodaju sjeme s više licenci nego prosječan softver, ti slobodno reci: “Hvala, ja ću svoje.”
Jer kad imaš sjeme – imaš moć.
A moć, dragi moji, raste u zemlji.
Rujanska Razmjena sjemena
I na kraju, zapamtite ovaj datum: 24. rujna, srijeda, u večernjim satima, Udruga Permakultura Dalmacija organizira veliki događaj, rujansku Razmjenu sjemena, u okviru Festivala vrtlarstva. Dođite, razmijenit ćemo sjeme, iskustvo i radost. A onda ćete to sjeme udomaćiti na svom vrtu/terasi, jer ćete samo na taj način imati zdrave i raskošne biljke sljedećih sezona. Jer je u sjemenu zapis s vaše mikro lokacije. Sjeme “pamti” vrstu tla, okruženje, klimu i stil vrtlara kod kojega je raslo.
Udomaćite ga u svom vrtu, okućnici, na terasi.
Adaptirajte ga. Usrećite sebe i sjeme, jer, već znate, sjeme je biljka koja spava. Kad se probudi, bit će u stresu, jer je u novom okruženju, ali u sljedećim sezonama će se opustiti i dati nam najbolje od sebe.
Naravno, moji kolege vrtlari imaju mnogo širu paletu sjemena, svega i svačega, a moja malenkost će podijeliti sjeme dviju sorti raštike mojih predaka, sjeme predivnih sorti vrtnih rajčica, kao i sjeme patuljastih rajčica “balkonerica”, za urbane vrtlare, ali i za one koji žele produžiti sezonu uživanja u pomama. Bit će toga još, samo dođite i donesite sjeme koje imate, a ako nemate, dođite s osmijehom i uzmite ono koje vam treba.
