Daleke 1955. godine, poznati norveški pisac Sigurd Evensmo boravio je sa svojom obitelji u Brelima. Ovaj europski priznati i nagrađivani autor i intelektualac, uz brojna književna djela, napisao je i scenarij za film Krvavi put. Prema tadašnjim propisima, vlasti nisu bile u mogućnosti isplatiti honorar ovom Norvežaninu, pa su ga nagradile šestomjesečnim boravkom u jednoj od vila u Brelima.
No, norveški pisac želio je bolje upoznati naše ljude, dušu Dalmacije i približiti se našim običajima. Tako su, u jednoj šetnji baškovoškom rivom, on i supruga Randi sreli tada mladu udovicu Tonkicu Jurišić s njezine dvije kćeri, Marijom i Jadrankom.
"Ono kad su Randi i Sigurd sreli Tonkicu", pisali su mediji prije 20 godina, kada se obilježavala pedeseta obljetnica dolaska ovih zanimljivih norveških turista u Bašku Vodu.
Tako se norveška obitelj preselila u skromni dom gospođe Tonkice.
Domaćini su s ponosom dočekali i današnju svečanost dodjele zlatnih medalja koje je Turistička zajednica Baške Vode uručila ovim dugogodišnjim gostima, za sedamdeset godina vjernosti ovom hrvatskom turističkom biseru i više od pedeset uzastopnih dolazaka u Bašku Vodu.
Održali su kratke govore
Dok su se gostima uručivali prigodni pokloni, suveniri i slike Baške Vode, a domaćinima cvijeće, načelnik Vjekoslav Radić i direktor Turističke zajednice Ante Jurišić održali su kratke govore. Tom prigodom načelnik je upitao direktora:
"Imamo li još koje ovakve goste koji nam dolaze toliko godina?"
"Načelniče, ovakvih kao što su naši Norvežani — nemamo," odgovorio je Jurišić.
Tako traje jedna lijepa baškovoško-norveška priča, baš kako je to znala reći pokojna i iznimna baškovoška žena Tonkica Jurišić svojim unucima:
"Ono kad sam ja pokrenila turizam."
U ono vrijeme bili su rijetki posjetitelji našeg Jadrana
Tada nitko nije mogao ni slutiti da će, sedamdeset godina kasnije, u naše krajeve dolaziti sve više skandinavskih gostiju, koji su u ono vrijeme bili rijetki posjetitelji našeg Jadrana.
Tadašnje male norveške blizanke kratko su pohađale staru školu u Baškoj Vodi, upoznavši ljude i s radošću prihvativši dalmatinsku pjesmu i običaje.
U ime gostiju zahvalili su se Toril, Anne Marie i Ivar Evensmo, danas umirovljeni djelatnik Vlade Kraljevine Norveške, koji se prisjetio i Baškovođana s kojima se nekad družio:
"Dok god budemo mogli, dolazit ćemo u Bašku Vodu. Neka naše prijateljstvo potraje barem sto godina."
Zamolili smo za nekoliko riječi i jednu od domaćina, danas umirovljenu splitsku i baškovošku učiteljicu Mariju Nikolić:
"S našim Norvežanima smo kao obitelj, čitav život smo zajedno. Bili smo i mi kod njih u Norveškoj, još dok je gospođa Randi bila živa. I ona je bila spisateljica. Primljeni smo na najvišem nivou, prisustvovala je i tadašnja hrvatska veleposlanica. A sjećam se kad sam ih prvi put vidjela i rekla mami: 'Mama, vidjela sam dvije iste male djevojčice, isto odjevene.'"
Nije tada ni slutila mala Marija da će se roditi jedno veliko prijateljstvo i prekrasna priča baškovoškog turizma, koju ni tisuće kilometara udaljenosti nisu mogle prekinuti.
Neka priča i prijateljstvo traju i dalje.
