Dragitza Raštegorac rođena je Peruanka. Prije točno deset godina svoj je život odlučila nastaviti u Hrvatskoj – domovini svojih predaka - po kojima je i dobila ime.
- Dali su mi ime po baki. Tatina mama je Dragica. Samo su meni stavili tz da se može izgovoriti u Peruu. Nitko me nije zvao Dragitza. Njima je to čudno i još da se baš izgovori Dragica bi trebalo biti između g i iu. Ali nije to mama htjela dati, hvala Bogu, tz je već dovoljno kreativno. Tako da sam imala nadimak Tati i nitko me nije zvao Dragica, govori za HRT.
Iako je odrastala u dalekoj Limi, otac, također Hrvat, govorio joj je o našoj kulturi, tradiciji i ljepoti zemlje na drugom kraju svijeta. Zato se i odlučila preseliti. Dobitak stipendije za učenje hrvatskog bila je prekretnica, a danas ga govori gotovo savršeno.
- Ako želiš biti u nekoj državi moraš pričati taj jezik i stvarno je jako bitno za osobu da se druži s ljudima. Jer ako ću ja doći ovdje iz Amerike i družiti se samo s ljudima iz Južne Amerike, zašto sam uopće došla? Ja sam se htjela družiti s Hrvatima i početi život tu jer u Peruu sam se oduvijek osjećala kao da ne pripadam tamo zbog hrvatske obitelji i onda doći tu i pričati španjolski, onda neću ni ovdje pripadati, kaže Dragitza.
Naučiti jezik nije bilo lako
Naučiti jezik nije bilo lako, baš kao i prilagoditi se našem načinu života. Susrela se s brojim kulturološkim razlikama, ali jednu bi nam posebno željela istaknuti.
- U Peruu svi Hrvati jedva čekamo doći tu. A ovdje je meni prvi dojam bio da Hrvati nisu sretni što su u Hrvatskoj. Svima je bilo čudno zašto ja želim doći i živjeti ovdje. Kasnije sam upoznala puno Hrvata koji su sretni ovdje, ali taj prvi dojam je bio kao zašto niste sretni ovdje kad sve imate, kaže Dragitza.
Izazove s kojima se suočavala pretvorila u ideju za posao
Izazove s kojima se suočavala po dolasku u Hrvatsku pretvorila je u ideju za posao. Poznate hrvatske pojmove i uzrečice prevodi i satirično objašnjava na engleskom.
- U Peruu toga nema, baš sam razmišljala kako bih ja to u Peruu i ništa mi ne pada na pamet. Ne znam je li to zato što sam tamo rođena pa mi je sve uobičajeno, ali mislim da nema toliko fraza kao tu - pomalo, fjaka, meni najdraža – malo sutra, jer mi je to tata stalno govorio ili šipak, što je voće, ali ima skroz drugo značenje.
Osim toga, na nagovor naše komičarke Marine Orsag počela se baviti i stand-up komedijom. Na hrvatskom, naravno.
- Otkad sam došla tu i ljudi čuju da znam španjolski, ispada da cijela Hrvatska zna španjolski, ja se ponekad razveselim što mogu s ljudima popričati španjolski i onda krenu – „Televisa presenta. Yo soy tu madre”. Ne, ne pričate španjolski, kaže kroz smijeh za HRT.
- Sviđa mi se što mogu nasmijati ljude s pričama koje su možda i problemi ili tužne priče, ali ih ja okrenem na nešto smiješno i onda si mislim ako netko prolazi kroz nešto slično kao ja, neki stranac koji uči hrvatski i ne ide mu, ako vide da se ja smijem na to, možda će i oni nekad, govori Dragitza.
Hrvatska joj je postala dom
Danas, nakon deset godina života ovdje, može reći da joj je Hrvatska postala više od inspiracije, postala je dom.
- Nije došao trenutak niti mislim da će ikada doći da sam požalila što sam došla. Ja sam uvijek govorila da sam Hrvatica. I kad kažu da sam Peruanka, ja kažem da sam Hrvatica rođena u Peruu. Ne smeta mi da mi netko kaže da sam Peruanka, ali više se osjećam kao Hrvatica, zaključuje.
