Katolici se nalaze u najsvetijem periodu liturgijske godine – razdoblju odricanja, molitve, pokajanja, iščekivanja te duhovne pripreme za susret s uskrslim Gospodinom. I to sve kroz četrdesetodnevno razdoblje koje je započelo znakom pepela na čelima vjernika na Pepelnicu ili Čistu srijedu.
Vrhunac tog puta je Veliki tjedan, koji započinje Cvjetnicom, danom kada se prisjećamo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. U mnogim dijelovima Hrvatske taj dan se obilježava posebnim liturgijskim slavljima i procesijama, no u Imotskoj krajini, posebno u Općini Zagvozd, običaji ovog svetog vremena odišu posebnom toplinom i duhovnom snagom.
U Općini Zagvozd, Cvjetnica nije samo početak Velikog tjedna – to je dan kada cijelo selo oživi u znaku vjere.
Vjernici u crkvu donose maslinove grančice, kao i lovorove.
U brojnim obiteljima Imotske krajine okupljaju se oko stola gdje vješte ruke najprije otkidaju mladu smokvinu granu i štapićem vade njezinu sredinu koja se naziva srčika. Za nas koji to prvi put vidimo - ni malo jednostavno. Ali, kako nam pričaju, brzo se uhvati ruka. Te grančice se nakon blagoslova nose kući i stavljaju iza svetih slika ili na križeve, vjerujući da će štititi dom i ukućane.
O običajima Velikog tjedna u Zagvozdu razgovarali smo s Ivanom Prkić, djevojačko Pruže (zaseok u Zagvodzu).
Kako tjedan odmiče, nastavlja se u ozračju molitve, sabranosti i posebne pobožnosti. Veliki četvrtak, petak i subota obilježeni su tradicionalnim obredima, no i kućnim običajima koji su se prenosili generacijama.
Krenimo redom..
Običaj Velikog četvrtka u Zagvozdu
"Mišancija (poznata i kao mišanca ili mišano zelje) je nekoliko raznih vrsta samoniklog jestivog bilja, koje su ljudi nekad uzgajali u vrtovima, poput blitve i špinata, ili ga brali u prirodi, kao što su grzduja i žutinica. Sve se to pomiješa i zajedno priprema. Tradicionalno se mišancija jede na Veliki (Zeljavi) četvrtak, kao podsjetnik na Isusovu Posljednju večeru, kada su se blagovale i gorke trave.
To je običaj našeg mista koji se prenosi s koljena na koljeno još od davnina, jer je ovo bio siromašan kraj i ljudi su živjeli skromno, koristeći ono što im priroda daje”, priča nam Ivana.
Posebnu duhovnu dimenziju Velikom četvrtku daje i večernji obred pranja nogu.
"U večernjim satima toga dana ide se i na obred pranja nogu", dodaje.
Veliki petak u Zagvozdu protječe u tišini, sabranosti i postu. Mnogi vjernici, pod duhovnim vodstvom don Mate Munitića, poste od Velike srijede, a običaj je da se ne mrsi sve do uskršnjeg doručka.
“Ako ne poste cijeli tjedan, onda počinju barem od Velike srijede. Kod nas se ne mrsi sve do nedjelje, odnosno do uskršnjeg doručka“, dodaje Ivana.
A što se nalazi na blagdanskoj trpezi na Veliki petak?
“Otkad znam za sebe – uvijek bakalar. Nekada je to bila skromna, pristupačna riba. Naši stari bi rekli: škrta i siromašna. Danas je bakalar luksuz, složit ćemo se svi. Ipak, i dalje se nalazi na stolu svake obitelji u Zagvozdu“, priča Ivana.
Pobožnosti Velikog petka i Muke Isusove na poseban se način štuju u Imotskoj krajini, osobito u Zagvozdu.
Na Veliki petak Zagvozd postaje mjesto molitve i sabranosti, gdje se na Križni put okupljaju vjernici iz cijele Imotske krajine i šire. Velik je to dan, a križonoše – koji su u Zagvozdu uvijek muškarci – za njega se posebno pripremaju. Velika je čast nositi križ, i iako težak, nose ga s ponosom i vjerom.
Muškarci koji nose križ znaju biti bosi, a mnoge žene također sudjeluju u Križnom putu, hodajući zajedno s njima, također bose, kao znak poniznosti i žrtve.
“U našoj župi u Zagvozdu, Križni put počinje u poslijepodnevnim satima. Krenemo od crkve Gospe od Karmela do crkve Velike Gospe, a odatle nastavljamo prema crkvi Svetog Križa u Rastovcu. Tu uslijedi mali odmor, stanovnici tog dijela pripreme fritulice ili srdelice, a potom se nastavlja dalje. Cijeli krug završava u večernjim satima u župnoj crkvi, gdje tada započinju obredi Velikog petka i ljubljenje križa“, govori naša sugovornica.
U tom duhu, zagvoški kantaduri na osobit način pridonose duhovnom ozračju pjevajući Muku Gospodinovu, kako je to činilo naraštajima prije njih.
“Bude od osam do dvanaest kantadura, pjevaju dva po dva Muku Gospodnju. Već sam rekla da muškarci nose križ, a žene čitaju postaje Križnog puta”, to je običaj kod nas u Zagvozdu.
Pogledajte video:
Vazmeno bdjenje, koje se slavi u noći sa subote na nedjelju, okuplja cijelo mjesto na slavlje uskrsnuća. Blagoslov jela samo je u vrijeme vazmenog bdjenja.
“Na blagoslov se nose sirnice, jaja, sol, voda, šibice, čokoladna jaja za djecu...”, navodi Ivana te za kraj dodaje:
“Sretan i blagoslovljen Uskrs”.
Crkva, koja je danima bila u tišini i bez cvijeća, ponovno zasja u punom sjaju – simbolizirajući pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću.
Običaji Velikog tjedna u Zagvozdu nisu puka praksa. Prikazuju identitet, zajedništvo i vjernosti tradiciji koja i danas živi kroz ljude, riječi, pjesmu i molitvu.
