Već je svima dobro poznato da je Hrvatska u svjetskom vrhu po broju transplantacija. Statistika bi mogla biti i bolja jer uvodi se novi pravilnik za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja.
Donator je spasio život Lidijinoj kćeri. Novi bubreg trebao joj je još u četvrtoj godini. Dobila ga je sa šest godina u Francuskoj.
“Uvijek me mučilo dok smo čekali transplantaciju da je Julijin spas zapravo nečija smrt, neko dijete ili odrasla osoba će umrijeti da bi ona nastavila živjeti, mene je to proganjalo. Ja ne želim da netko umre da bi ona živjela. S druge strane nisam ja ta koja odlučuje”, rekla je Lidija Lončar za Dnevnik.hr.
“Mi ne čekamo nečiju smrt nego nečiju odluku. Nju je spasila odluka roditelja tog djeteta na kojoj smo mi beskrajno zahvalni”, nadodala je.
A odluku po uzoru na druge zemlje donijela je i Hrvatska. Proširit će se mogućnosti za transplantaciju organa jer će se smrt utvrđivati prestankom rada srca. Do sada se utvrđivalo prestankom rada mozga. Samo su ti pacijenti i mogli biti darivatelji organa. Ministrica zdravstva ovo gleda kao veliki korak jer su liste čekanja za transplantaciju sve duže.
“Kada govorimo o aktualnom načinu utvrđivanja smrti, RH prednjači, ali je činjenica da broj pacijenata na listi čekanja ne možemo pokriti s brojem donora koje imamo. Ovim pravilnikom smanjit će se smrtnost osoba s liste čekanja. Hrvatska se tako uskladila s drugim zemljama u Europi, iako po tome za Španjolskom kasnimo 15 godina, i dalje smo među vodećim zemljama po transplantaciji”, rekla je Irena Hrstić, ministrica zdravstva RH.
“Oni su sad na negdje oko više od 50 donora na milijun stanovnika, a mi smo na 30”, rekla je Vlasta Merc, doktorica za Dnevnik.hr.
"On nije donio spas samo osobi koja je čekala organ, nego cijeloj obitelji"
“Mi ne radimo nešto što do sada nije bilo kvalitetno, nego radimo izmjenu načina ne bi li se povećao sukladno preporukama struke broj organa koji su dostupni za transplantaciju”, rekla je Hrstić.
Lidijino dijete deset godina nakon transplantacije živi normalan život. A ona je odluku o doniranju organa svog supruga morala donijeti prošle godine.
"On nije donio spas samo osobi koja je čekala organ, nego cijeloj obitelji. Ti organi su mogli biti pokopani i šta ništa, a ovako zahvaljujući organima ti ljudi žive. Ja tu transplantaciju gledam kao nekakav most. S jedne strane su ljudi koji su ostali i naravno da je teško, ali s druge strane je ta radost i taj novi život. Mislim da su ti ljudi sretnici što su dobili organe od mog pokojnog muža jer je on bio, ne zato što je bio moj muž, nego je baš bio posebna osoba i volio je život, silno je volio ljude i baš je bio onako vedar i optimističan duh. Široka slavonska duša”, rekla je Lončar.
“Mislim da će im donijeti tu jednu radost života. I možda ljubav prema kulenu, kobasicama, vinu”, rekla je.
Iako su u Hrvatskoj svi potencijalni darivatelji, bez suglasnosti obitelji transplantacijski program bio bi nemoguć.
“Ja bih voljela da ti organi koje smo mi poklonili drugima, da iskoriste tu drugu priliku koju su dobili”, rekla je Lidija Lončar.
