Na današnji dan 1983. godine preminuo je Bernard Bajdo Vukas
Na današnji dan, točnije 4. travnja 1983., napustio nas je Bernard Vukas, mnogi će reći najbolji igrač Hajduka svih vremena.
Rano i iznenada, u 57. godini, netom prije toga bio je ispred legendarnog "Charlieja" na zagrebačkoj špici. Tamo je legendarni dinamovac i ikona Zagreba, također danas pokojni Mirko Braun, redovito okupljao nogometno društvo.
Danas, eto, nema ni Charlieja, kako su zvali Brauna, ni Bajde ni Ćire, ni mnogih koji su obilježili hrvatski nogomet, ali je caffe "Charlie" ostao pravo stjecište "nogometne kulture sjećanja", sa zidovima prepunima rijetkih fotografija: Pelea, Zambate, Vukasa i ostalih umjetnika nogometne igre.
Dolazak u Hajduk i početak legende
Pokojni Bajdo Vukas došao je u Hajduk 1947. godine, nakon što je zamijećen prigodom jednog gostovanja NK "Zagreb" pokraj Plinare.
Prvu utakmicu za bile odigrao je 5. srpnja 1947. u Mostaru. Bila je to prijateljska utakmica na proslavi Veleža, i odmah je bio najbolji.
Sve kasnije bila je povijest, hajdučka i velika.
Osvojena je prva poslijeratna titula u srazu sa "Crvenom zvezdom", golovima upravo Vukasa i Brokete. To je utakmica odigrana 28. listopada 1950., već dobro poznata, kada je rođena "Torcida". Upravo je Vukas, prema kazivanju njegova velikog prijatelja i svojedobno jednog od najvećih njegovatelja uspomena na Vukasa i Hajduk, jednog od osnivača Torcide, pokojnog Ante Dorića, donio sa Svjetskog prvenstva 1950. u Split vijesti o brazilskim navijačima koji navijaju čitavu utakmicu. Tako je i Vukas kumovao osnivanju Torcide, najveće navijačke skupine ikad.
Titule i velike hajdučke generacije
Vukas je s "bilima" osvojio titule prvaka i 1952. i 1955. te bio, uz Franu Matošića, predvodnik prve Hajdukove velike generacije.
Jer "bili" su kroz povijest imali tri velike generacije: tu iz pedesetih (Vukas, Matošić, Beara, Kokeza, Žanetić, Šenauer...), onu Ivićevu, koju zovemo Zlatna generacija, možda i najveću (Jerković, Holcer, Šurjak, Buljan, Žungul, Oblak, Mužinić, Peruzović, Džoni, Đorđević, Mešković, Katalinić, Boljat, Jovanić...), i naravno onu s početka devedesetih i Lige prvaka (Asanović, Gabrić, Štimac, Mornar, Rapaić, Pralija...).
Mogla je i ona s početka 2000-ih (Pletikosa, Sablić, Srna, Andrić, Deranja, Carević) napraviti nešto više da se karte sudbine nisu drukčije poklopile...
Zagrepčanin koji je postao najveći Splićanin
Rođeni Zagrepčanin Bernard Vukas postao je najveći Splićanin. Osim što je bio svjetska klasa, neizmjerno je zavolio Hajduk.
Bajdo Vukas otišao je u talijansku "Bolognu" 1957., kao prvi profesionalac kojemu je u to doba socijalizma bilo dopušteno otići u inozemstvo, ali se Vukas vraća u svoj Hajduk 1959. i ostaje četiri sezone, sve do 1962., kada ga nogometni put vodi u Austriju.
Tolika je bila zaljubljenost Vukasa u Split i Hajduk, i Splićana u Vukasa, da je kao Zagrepčanin naučio bolje igrati briškulu i trešetu te pjevati varoške klapske napjeve od rođenih Splićana i Dalmatinaca. Kažu, postao je najveći Splićanin i hajdukovac.
U drugom dijelu svog igranja za Hajduk ponio je i kapetansku traku, što je tada bila rijetkost za igrače koji nisu ponikli u klubu.
Ostalo je u povijesti grada kako se vratio iz Italije s prvom Vespom u Splitu, tako da je Splitu donio i modu vespi...
Postoje i fotografije Vukasa, onako plavokosog, na Vespi, nalik na Jamesa Deana, na staroj marjanskoj cesti...
Osobna sjećanja na Bajdu
Dvaput je autor ovih redaka vidio Bernarda Vukasa. Jednom kad me pokojni ćaća doveo na utakmicu tadašnjeg Kupa kupova, Hajduk – Austria Beč, ono kad smo ispali na jedanaesterce, kad je onaj gorostas Austrije, Baumgartner, na Starom placu obranio penal našemu Juri Jerkoviću koljenima, a potom i tada našim mladim lavovima Nenadu Šalovu i Davoru Čopu, pokopavši naše nade o prolasku u polufinale tada prestižnog europskog natjecanja.
Tada, ispred restorana "Zagreb", rekao mi je otac: "Ovo ti je, sine, najveći igrač Hajduka svih vremena." Vidio sam tada pred sobom gospodštinu i autoritet.
I još jednom u Velikoj dvorani na Gripama, kada se igrala tada jaka novogodišnja revija malog nogometa, pa je održao "pedagoško nogometno predavanje" pred klupom jedne tadašnje ekipe hajdukovih veterana, koja se nije baš proslavila na tom revijalnom turniru, a mi dica tiskali smo se da čujemo što legenda govori. I sad se opet sjetimo nikad prežaljenog Božićnog turnira "Četiri kafića", koji jako nedostaje ovih godina, pa Karamane i Moka — vrime je da se opet pokrene.
Vukasova ostavština
Bernard Vukas napustio nas je rano, u 57. godini, 4. travnja 1983. Nastupao je i za selekciju FIFA-e i Reprezentaciju Europe, što je ostalo popraćeno i zabilježeno.
Sudionik je Svjetskih prvenstava 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.
Osvajač je srebrnih medalja iz Londona 1948. i Helsinkija 1952.
Malo hajdukologije o legendarnom hajdukovcu, Zagrepčaninu koji je postao najveći Splićanin i koji je ostavio neizbrisiv trag u Hajduku, o čemu svjedoči i spomenik pred poljudskim stadionom. I lipo je da Frane i Bajdo stoje isklesani pred ulazom u Hajdukove službene prostorije, da svaki današnji nogometaš zna u koji veliki klub dolazi.
I za kraj ono Bajdino: "Da se ponovno rodim, opet bih bio igrač Hajduka", kao Vukasova ostavština generacijama hajdukovaca.
