Berislav Borovina, vlasnik građevinske tvrtke SPEGRA, oglasio se na društvenim mrežama nakon derbija Hajduka i Dinama na Poljudu, u kojem je splitski klub doživio težak poraz. U objavi se osvrnuo na rasprave o gradnji novog stadiona u Splitu, ali i na širu sliku stanja u klubu i oko njega.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Stadion, baklje i jedna neugodna istina
U Splitu se priča o stadionu.
Treba novi. Poljudska ljepotica je "Zamorena".
Treba novi moderan. Treba bez atletske staze.
Treba da gledatelj bude tik uz teren, kao što imaju veliki klubovi u Europi.
Treba VIP lože, restorane, poslovne salone i sve ono što ide uz suvremeni nogomet.
Kad to čovjek sluša, pomislio bi da je jedini problem Hajduka – Poljud.
Da se sruši staza, zamijene stolice i dodaju kožne fotelje, Hajduk bi valjda sutra igrao finale Lige prvaka.
Ali postoji jedan mali problem.
Nogomet u Europi nije prvo promijenio stadione.
Prvo je promijenio – publiku.
Divljaci su odavno izbačeni.
Stadioni su postali mjesta gdje dolaze obitelji, djeca i poslovni ljudi. Gledatelj sjedi tik uz teren, a VIP gosti utakmicu gledaju iz fotelja uz večeru i čašu vina.
Sad pokušajmo zamisliti tu sliku u Splitu.
Utakmica počne, atmosfera se zagrije, baklje polete, stolice krenu prema travnjaku, ograda se trese, a publika – kako to već biva – želi malo bliže igračima.
Bez atletske staze. Bez prostora. Bez sigurnosnog pojasa.
U tom slučaju igrači bi možda uz dres trebali dobiti i šljem, pancirku i zaštitne naočale.
A policija, vatrogasci i zaštitari neka se snađu gdje stignu.
Ali zato se uporno ponavlja ista mantra:
“Kad Hajduk dobije pravi stadion…”
Što onda?
Hoće li lopta odjednom početi ulaziti u gol?
Hoće li nestati menadžeri koji se vrte oko transfera kao galebovi oko ribarskog broda?
Hoće li igrači odjednom osjetiti što znači nositi bijeli dres?
Nekada su ga nosili ljudi koji su znali za koga igraju.
Nekada su igrači odlazili iz Hajduka kao legende.
Danas mnogi dolaze i odlaze kao putnici na autobusnom kolodvoru.
I onda se sve to pokušava riješiti – novim stadionom.
Kao da će beton riješiti ono što nisu riješili ljudi.
A prava istina je mnogo jednostavnija i pomalo neugodna:
Veliki klub ne stvara stadion.
Veliki klub stvaraju ljudi.
Karakter. Odgovornost. Dostojanstvo.
Bez toga stadion je samo lijepa kulisa.
Zato se na kraju nameće pitanje koje mnogi izbjegavaju izgovoriti naglas:
Što ovakav Hajduk uopće zaslužuje?
Jer veliki stadion zaslužuje veliki klub.
A dok god se oko kluba vrte menadžerske kombinacije, a po tribinama tinja potreba za divljaštvom, možda vrijedi ona stara dalmatinska:
Nije sve za svakoga.
A još starija kaže:
Za divljaka – luk i strijela.
