Lomača 29.12.1573.
Split dobro pamti, a još više njegova predgrađa kamenita sela podno Mosora, da je grad kroz vjekove vidio svakojake nevolje: ratove, kuge, glad i namete, mletačke uredbe i turske pohode, oluje koje bi s mora došle k'ô da ih je sam Pakao režirao. A opet, kad se o svemu tome pripovijeda, malo se što spominje tako tiho i s tolikim nelagodnim šapatom kao ona jedina lomača koja je, navodno, planula na Peristilu.
Neki će reći: “To ti je bila istina, zapisano je, pa kako ne bi bilo.” Drugi će odmahnuti rukom: “Ma, pusti, to ti je priča, legenda, da se navečer ima o čemu zboriti.” A treći će dodati, u ozbiljnosti: “I da je legenda, legenda ne bi opstala da u njoj nije bilo zrna istine.”
Kako god bilo, i u starim se zapisima, a i u pričama što ih je u devetnaestom stoljeću bilježio jedan Splićanin u tuđem svijetu, spominje da se zlo zbilo na Dan svetoga Tome, dvadeset i devetoga prosinca, godine Gospodnje tisuću petsto sedamdeset i treće. I da lomaču nije “užgala” gradska vlast, nego svjetina – onaj isti puk koji se, kad ga stisne nevolja, zna pretvoriti u bijesnu zvijer.
Bila je to zima teška, prva poslije mira, a kao da je Bog htio iskušati Dalmaciju i Split do posljednje kapi strpljenja. Studen je zagrizao u kamen, vjetar je šibao preko polja, nerodica je prijetila, a bolest se zavlačila u kuće kao dim. Turci su u zaleđu harali, i ono malo što bi se posijalo, čovjek se bojao hoće li dočekati žetvu ili će mu netko prije toga odnijeti sjeme, klas i nadu. Već četvrta godina bijede, govorilo se, i nitko nije vidio kraja.
Kad ljudi tako žive, ne traže oni uzrok u dalekim državnim uredbama ni u vojnim pregovorima, nego u nečemu bližem, opipljivom. U nečemu što se može prokleti, u nečemu što ih može lažno objasniti sav njihov jad. I tako se, u Splitu i oko Splita, razglasilo da su za sve krive – vještice.
Neki su uvjeravali da su ih vidjeli kako noću idu uz živice i po poljima, neobične žene plamtećih očiju, koje žare zrak k'ô krušne peći. Govorili su da sušile klasja vatrom što su je slale iz očiju, da se iza njih zemlja pretvara u šljunak i pijesak, a ujutro bi se našli “pogani tragovi” kao da je nešto kopitasto gazilo po brazdama. Narod je vjerovao, jer mu je bilo lakše vjerovati nego priznati da je glad jednostavno glad, a strah jednostavno strah.
U to doba, na Marjanu, u samotnoj spilji podno crkvice svetoga Jeronima, živio je pustinjak. Bio je starac, malen, bradat, u zamazanom i poderanom odijelu, i neki su ga nazivali svetim čovjekom. Dolazili su mu po savjet, po molitvu, po riječ utjehe. On bi sjedio na kamenu, suha lica i bistrih očiju, i govorio o postu, o pokori, o tome kako se tijelo mora držati na uzdi da se duša ne izgubi.
A onda je u njegovu samotnu tvrđavu ušla – žena.
Sirota mlada udovica, ili siroče, kako tko pripovijeda, došla je iz zaleđa. Bježala je od rata, od gladi, od tuđe ruke. Nije imala svojega ni kuće ni obitelji, pa je pustinjak primi u svoj ermitaž, kao sluškinju, da mu pomaže oko vode, oko vatre, oko kruha. I sve bi možda ostalo tako, da nije bilo ljudske slabosti koja zna biti jača od zavjeta.
Premda posvećen Bogu i molitvi, pustinjaku je pogled na lijepu sluškinju razbuktao strasti. A budući da je sebe držao svecem, ono što se u njemu probudilo učinilo mu se odmah “sumnjivim”. Nije on rekao: “To sam ja, grešan čovjek.” Ne, nego je govorio u sebi: “To su vražji čini. To mi đavao podmeće. Ta žena mora biti sredstvo zla.” I što je više tako mislio, to je više u toj misli nalazio opravdanje za ono što je osjećao.
Kad je pokušao prijeći granicu koju nije smio, djevojka se usprotivi. Ne samo da mu nije udovoljila, nego se, veli se, usudila ići gradskome knezu i prijaviti ga. A takva se sramota svetcu ne prašta lako, osobito ako svetac nije svetac, nego samo čovjek koji je naučio govoriti pobožne riječi.
Otada se njegova ljubaznost pretvori u mržnju. Nije više gledao djevojku kao siroticu kojoj treba zaštita, nego kao prijetnju. A kad se po okolici raširiše priče o vješticama, njemu se otvori put.
Dođe blagdan svetoga Tome. Pred crkvicom svetoga Tome na Brodarici, u predgrađu gdje se toga dana držao crkveni god, okupio se narod. Došli varošani u masi u grad, na trg svetoga Dujma. Zapališe vatru, klečeći molili i pjevali, kako je običaj kad se želi odagnati zlo i izmoliti milost. U razgovoru se vrtjelo isto: glad, polja, Turci, bolest – i vještice.
Tada, kao da ga nosi neka nevidljiva sila, doleti marjanski pustinjak među ljude. Bio je uzbuđen, zaneseno je govorio, a glas mu je rezao zrak. Vikao je da je pronašao krivca svih nevolja. Da je baš njegova štićenica, ona mlada žena iz zaleđa, vještica. Da mu je “opširno ispovjedila sve tajne”: kako je sklopila ugovor s demonima, kako je s drugim vješticama napadala polja, kako je širila bolest.
A narod, obmanut riječima pustinjakovim i razjaren nevoljom koja ga je tištila, planu k'ô suha smrekovina.
Dovoljan bijaše jedan povik: “Neka se spali!”
Masa to prihvati s oduševljenjem koje je u isti mah bilo i strašno i tužno. Jedni pođoše na trg svetoga Dujma pripraviti i potpaliti vatru; drugi odjuriše po djevojku. Netko je nosio smrekovinu, netko granje, netko stare daske. Netko je donio uže, netko kolac. Sve se događalo brzo, kao kad se krdo stoke uznemiri pa više nitko ne zna tko vodi, a tko slijedi.
Nije prošlo mnogo, i djevojku dovukoše. Dvojica je držahu silom, a iza njih je išao pustinjak, proklinjući, izgovarajući neke vračarske formule i tjerajući vraga, kako su zapisali oni što su gledali. U ruci mu bijaše raspelo, visoko uzdignuto, i zaklinjao je demone neka napuste ne njegovo, nego ženino tijelo.
Djevojka je bila uplašena, uplakana, i ponavljala je da je nevina. Ali tko će slušati one koji su već odlučili? U takvim časovima riječ istine ima težinu pera, a riječ optužbe težinu kamena.
Lomača je već plamsala. Vatra se dizala u narančastim jezicima, dim se uvijao između kamenih stupova, a vjetar je nosio iskre kô sitne zvijezde. Ljudi su se gurali, netko se krstio, netko pljuvao od gađenja, netko vikao da se požuri. Činilo se da će je u tren oka baciti u oganj.
Glas o uzbuni brzo se raširi. Na plokatu svetoga Dujma pohitali su gradski knez i kapetan s vojnicima, plemići i kanonici. Dođoše da zaustave zločin, jer nije bilo da se u gradu spaljuju ljudi bez suda. Ali uzbješnjelu masu nisu mogli zadržati. Puk je vjerovao da je djevojka doista vještica, a kad čovjek vjeruje da ga netko uništava, on se osjeća opravdanim za sve.
Tada se, među prvima, pojavi liječnik splitske komune, po imenu Rolando, ili Roland, kako ga tko zove. Bio je čovjek kojega je volio svatko u Splitu, jer je pomagao tamo gdje ga je dužnost zvala i gdje nije: vojnicima, plemićima, sirotinji. Njegova je riječ imala težinu, ne zato što je nosio mač, nego zato što je nosio znanje i milosrđe.
Puk, koji nije pripustio vatri ni kneza ni kapetana, pusti liječnika da se probije. Možda zato što su ga poznavali, možda zato što su se u dnu duše još bojali da čine grijeh, možda zato što je u njemu bilo nečega što ih je podsjećalo da su ljudi.
Roland dođe do same lomače. Vidi djevojku kako moli: “Pustite me, nedužna sam, Bog mi je svjedok!” Vidi oči pune suza, lice izbezumljeno, ruke koje drhte. I onda, jasno i glasno, naredi dvojici koji su je držali do same vatre: neka je puste.
Oni ga poslušaše. Djevojka se otrgne i umakne među kamenje, iza krstionice, k'ô da je sama sjena. Netko će kasnije reći da je pobjegla i više se nikad nije vratila; drugi će tvrditi da se izgubila u masi i nestala iz memorije grada. Kako bilo, u tom trenu bila je spašena.
Ali Roland… Roland se bio previše približio vatri.
Plamen mu zahvati haljine. U prvi mah nije ni osjetio, ili nije razumio. A onda se na njemu razbukta oganj, i požrtvovni liječnik poče gorjeti kao baklja. Ljudi oko njega vrisnuše. Netko pokuša rukama otresati vatru, netko se povuče u strahu da ga plamen ne zahvati. Roland, čovjek razuma, izgubi prisutnost duha pred vlastitim tijelom koje je postajalo oganj.
Poče trčati.
Trčao je s Peristila prema moru, kroz zimski zrak koji je pekao od vatre na njegovim leđima. Plamen se sve više rasplivao, liznuo mu vrat, uhvatio mu kosu, i činilo se da trči ne čovjek, nego živa vatra. Na rivi se baci u ledeno more, kô da će ga voda očistiti i ugasiti sve ono što je vidio.
Ali more te zime nije bilo spasonosno. More je bilo hladno kô kamen, i Roland se, kako kažu zapisi, odmah utopi.
Tako je, u jednom danu, Split izgubio liječnika kojega je volio, i dobio priču koju će dugo prepričavati. A djevojka – ona koju su htjeli spaliti – ostala je bez imena. Njezino se ime nikad više nije spomenulo, ni u javnom govoru ni u šapatu. Kao da je sam grad odlučio zaboraviti, jer je lakše zaboraviti nego gledati u vlastitu sramotu.
A pustinjak? Neki će reći da je nestao na Marjanu, u svoju špilju, i da ga je savjest, ako ju je imao, proganjala do smrti. Drugi će reći da takvi ljudi uvijek nađu način da sebe opravdaju, jer oni ne lažu da bi lagali, nego lažu da bi mogli živjeti s onim što su učinili. U zapisima ostade tek slika: starac, malen i bradat, zamazan i poderan, s raspelom u ruci, usred gomile što pjeva i kleči, a u očima mu gori nešto što nije Božja svjetlost.
Nije dugo potom potrajala bijeda. Iduće godine, u proljeće, dođe u Split pomoć: biškoti, sol, platno, sprave i strjeljivo za posadu, kako su kronike zabilježile. Dijelilo se po Pjaci uz veliku pompu, uz misu i govore, uz zastavu svetoga Marka koja se vijorila nad glavama gladnih. Ali nijedna mjera soli i nijedan biskot nisu mogli vratiti Rolanda, niti su mogli izbrisati onu sliku vatre na Peristilu.
Zato se priča i zadržala. Ne zato što bi Split volio lomače – jer nije ih volio, i, ako je vjerovati kazivanju, bila je to jedina – nego zato što u njoj ima pouka o vremenu kad se čovjek od straha odrekne razuma. Kad mu je dovoljno da mu netko kaže: “Ovo je krivac”, pa da krene skupljati drva.
I kad danas, u nekim novim vremenima, ljudi s lakim smijehom navlače maske i govore o vješticama kao o šali, rijetko tko se sjeti da su vještice nekoć bile ime za ubogu ženu bez zaštite. Dovoljno je bilo nekome stati na žulj, zamjeriti se moćnijemu, ili se naći na krivom mjestu u krivo vrijeme. I već bi se našao netko da digne glas, a za njim bi se digla gomila.
A ta mlada žena iz zaleđa, koju je jedan pustinjak oklevetao da spasi vlastitu sramotu, ostala je bez imena – možda baš zato da svatko može u njoj vidjeti nekoga svoga. I da se, ako ima imalo pameti, sjeti kako je tanka granica između pobožnosti i bijesa, između molitve i lomače.
Tako se, eto, pripovijeda o jedinoj splitskoj lomači: o vatri koja je gorjela, o djevojci koja je umakla, i o liječniku koji je, u tuđoj ludosti, platio životom da spasi nečiji život.
Suvremeni su likovi i događaji u ovoj priči fikcijski. Povijesna okosnica (događaj iz zime 1573. i liječnik Rolando) ispričana je u okviru radnje, na temelju sačuvanog zapisa i historiografskih prikaza.
Inspektor Brane
Prosinac u Splitu ima svoj miris. Na razglasu splitskih kafića po Rivi čuje se Mariah Carey ili grupa Dalmatino, prizivajući snijeg u ove blagdanske dane, vjerojatno ne znajući da nije poznato da je ikada u znanoj povijesti Grad pod Marjanom imao bijeli Božić. Umjesto bure koja grize obraze, grad je bio umoran od juga, a pomalo i od dubokog uranjanja u blagdansku rutinu.
Brane ima 30 godina i tek se iz djetinjstva sjeća godina kad je života u centru grada bilo i usred zime. Trgovine su se postupno ispraznile, a ugostiteljski objekti brze hrane rade samo u toplijem dijelu godine. U prosincu zbog adventskog ugođaja ulice ožive na koji tjedan, ali sve je to blijed sjaj starih dana, razmišljao je. Dok je još jučer splitska stara jezgra bila puna života, danas je vladala sasvim drugačija slika. Tome je sigurno doprinijela kiša koja je padala satima, upravo kad su se navečer trebali dogoditi koncerti. Iako je kiša u međuvremenu prestala, Peristil je nakon ponoći bio prazan. Stare ploče carskog trga sad su otkrivale sjaj mjesečine, bez turista i njihovih vodiča, bez posjetitelja obližnjih ugostiteljskih objekata. Tek je egipatska sfinga bila nijemi svjedok ovog smirujućeg trenutka splitske noći.
Brane je te noći hodao uskim ulicama prema Peristilu, bez nekog cilja, sporije nego inače. Ruke u džepovima, ramena blago spuštena, jugo se sramežljivo probija kroz antičke ulice kao da šapuće tko je noćas gazda u gradu. Nije bio od onih koji vole blagdanska druženje, više je cijenio samoću, a šetnja gradom u kasne sate bila je idealna prilika da razbistri glavu. Bio je policajac, kriminalistički istražitelj. Sve se, po njemu, svodilo na tragove: tko, kada, gdje, kako. Ipak, te je noći osjećao poseban nemir. Onaj koji nije mogao objasniti bilo čim racionalnim.
Na Peristilu se zaustavio. Stao je točno na sredinu, ondje gdje stanu oni koji prvi put dođu u Split i krenu se diviti svemu što je očuvano iz antičkih vremena. Stao je, podigao pogled prema katedrali i slušao tišinu s tek pokojim hukom udara juga. Nakon Peristila prošetao se Pjacom, a potom je „zalomio“ prema moru, prema Voćnom trgu. Želio je vidjeti valovito more u vjetrovitoj prosinačkoj noći.
Kada je stigao do Voćnog trga, očekivao je da će ondje jugo biti nešto jače zbog blizine mora, no na nekoliko minuta zavlada je potpuna tišina, vjetar se primirio kao da je u tom trenutku zaboravio zašto puše. Brane je u tome našao posebnu ljepotu pa je na tren zatvorio oči, naslonivši ruke na postolje Marulićeva kipa. Tek što je prošao koji trenutak, učinilo mu se da je začuo prigušeni šapat iza leđa. Trznuo se i okrenuo, no iza njega nije bilo nikoga, kao ni na cijelom trgu. Treperila su tek svjetla božićnih ukrasa na izlozima. Cijeli se stresao, kao da mu je netko hladnom rukom dotaknuo potiljak.
„Ma ajde…” promrmljao je sebi u crnu i lijepo oblikovanu bradu. „Umoran si, ajde leć.”
Muž i žena
Lucija nije imala naviku plakati glasno. To je naučila još kao mala, kad bi je otac kaznio, a ona nije željela pokazati da je povrijeđena. Znala je kada bi se za vrijeme igre s braćom i sestrama nešto polomilo u kući, ona je uvijek bila krivac, bila kriva ili ne. Bila je najstarije dijete i od nje se očekivalo više ozbiljnosti od drugih. U svojih 35 godina života naučila je da suze ne pokazuje i pred kim, osim u samoći svoje sobe.
U stanu na trećem katu zgrade na splitskom Spinutu, s pogledom prema Kaštelanskom zaljevu, naučila je novu varijantu iste lekcije: plakati se smije, ali samo kad on nije tu. Ili kad je tu, ali spava. Ali bilo je teško je bilo znati spava li ili to samo glumi.
Vrata su se te večeri otvorila polako. Ključ je okrenuo nježno, kao da ga ne okreće netko visok koji centimetar manje od dva metra i tko je davno prestao gledati kilograme na vagi. Lucija je bila u kuhinji, s tanjurom u kojem se hladila juha, s uredno postavljenom žlicom uz tanjur, na plavo-bijelu kuhinjsku krpu.
On je ušao s kaputom preko ruke, s intenzivnim mirisom parfema koji je težio prekriti sve ono što jedan muškarac savršene reputacije radi, a ne bi trebao. Navikao je da mu se ljudi u Saboru, gdje je bio zastupnik, u politici, u televizijskim emisijama i u kafićima smješkaju i kada baš ništa nije smiješno.
„Evo me doma. Di si?” pitao je glasno još ih hodnika, kao da ga nema cijeli tjedan, a bio je odsutan tek jedan dan.
„Tu sam,” odgovorila je. Glas joj je bio miran, ali je već u sebi tražila ton koji ga neće isprovocirati.
Položio je mobitel na stol, ekran prema stolu. Kao da se ne smiju vidjeti njegove beskonačne prepiske tko zna s kim.
„Šta je ovo?” upitao je, pokazujući prstom prema tanjuru juhe uz koji je stajala zdjelica s lešo mesom.
„Večera.”
„Večera.” Ponovio je riječ s gađenjem, kao da se radi o uvredi. „Ali nisan reka da me juha ne zanima, da me dočeka pečena teletina?”
Luce je spustila pogled. Ne zato što se sramila, nego zato što je znala: oči su mu te večeri bile previše sjajne. Bio je na rubu. A rub je u njihovoj kući uvijek značio isto.
„Bila san na poslu duže pa nisam sve stigla,” rekla je tiho. „Nisam stigla…”
„Nisi stigla.” Sad se već smijao, ali bez radosti. „Nisi stigla, a stigla si se dopisivat.”
Njegov prst kliznuo je po mobitelu. Luce nije ni vidjela što otvara. Nije bilo važno. Kad bi on htio, svaka bi poruka mogla postati dokaz.
„Nemoj,” rekla je i osjetila kako joj glas podrhtava.
„Nemoj šta?” podigao je pogled. „Nemoj da vidin? Nemoj da znam? Ajde, Luce… nemoj me pravit budalon. Ja san budala samo u javnosti kad triba glumit pamet, a doma… doma san ja svoj.”
To „doma” izgovorio je kao prijetnju.
Luce je stisnula šaku ispod stola. Nokti su joj ušli u kožu, osjetila je bol i jezu. Ona mala, kontrolirana bol, koju sama sebi zadaš da bi se podsjetila da imaš još nešto pod kontrolom.
„Ne dopisujen se ni s kim,” rekla je.
„Ne dopisuješ se,” ponovio je i ustao. Stolica je škripnula. „A ko ti je onda pisa? Onaj… kako se zove… iz one pizzerije? Onaj šta ti nosi kutije doma? Ili si našla nekog pametnijeg.”
„Ne,” rekla je, glasno prvi put. „Nisam.”
To „nisam” nije bilo samo negiranje. Bilo je vapaj da prestane.
On je prišao. Preblizu. Luce je osjetila njegov dah, alkohol pomiješan s mentolom. Osjetila je i ono drugo: potrebu da bude gospodar tuđe kože.
„Ajde,” rekao je tiho. „Reci mi. Lakše će ti bit.”
„Šta ću ti reć?” upita drhtavim glasom.
Tad je došao prvi udarac. Ne šakom. Dlanom, bočno, više poniženje nego snaga. Luce je osjetila zvuk u svojoj glavi, a tek onda bol na obrazu. Nije pala, ali joj se svijet nakratko nagnuo.
On je gledao, kao da provjerava učinak.
„Eto,” rekao je hladno. „Sad znaš da mi se ne tribaš inatit.”
Luce je progutala zrak. Nije se usudila dotaknuti obraz. Ako dotakne, bol će postati stvarna. Ako ne dotakne, možda će proći. Uvijek je to radila: pokušavala bol pretvoriti u nešto što se može ignorirati.
„Nemoj me tirat da buden loš,” rekao je bez imalo emocije.
U dnevnom boravku, na televiziji bez tona, vrtjela se snimka nekog svečanog prijama. Njegovo lice na ekranu. Osmijeh. Ljudi u skupim odijelima se rukuju. Ljudi koji mu plješću.
Luce je stajala između stvarnog njega i njegova javnog duha. Potpuno svjesna onoga što već dugo pokušava nijekati: ona se bori s dvije osobe, a obje imaju moć.
Kafićke priče
Kafići u Splitu nisu samo mjesta. To je način života. Oni imaju svoju hijerarhiju, svoje stalne goste, prolazne goste, svoje konobare koji znaju tko kome duguje, tko s kim nije „u dobro“, što se šapuće tog dana u gadu. U njima se zna tko će biti gradonačelnik i prije izbora, ali najglasnije je kad igra Hajduk. Ta količina i raznovrsnost psovki ne bi stala ni u deblju knjigu.
U kafić kod Starog placa ušao je saborski zastupnik Mladen, ali u gradu su ga baš svi zvali po prezimenu. Ovdje kao da je imao svoj ured. Sjeo je za stol za kojim je redovito sjedio. Kada ne bi bio slobodan, osoblje se nekako dogovorilo s gostima da se premjeste na drugo mjesto.
„Pa, di si, legendo!” dočekao ga je Mate, čovjek koji mu se radovao više nego vlastitoj supruzi.
„Evo me, napokon“, rekao je i spustio se u stolicu. „Daj mi… a ti znaš već.”
Konobar je odmah krenuo za šank. Nije ni pitao što, znalo se da može biti dobre manče ako je ovaj dobre volje.
Toni je došao do stola s cigaretom koja mu je visjela s desne strane usana.
„Ča je, nešto si mi namrgođen?” upitao je.
Zastupnik je umorno izdahnuo, baš kao čovjek koji nosi dio tereta upravljanja državom.
„A ništa… žena mi je poludila.”
„Kako misliš poludila?” nasmijao se Mate.
„Ajde, nemoj…” zastupnik se nasmiješio, ali u očima mu nije bilo smijeha. „Ona moja. Luce. Misli da je… ne znan ni ja.”
„Ma pusti,” rekao je Toni. „Danas su ti sve… znaš.”
„Znan”, zastupnik je mahnuo teškom rukom. „Samo… znaš šta je najgore? Ja njoj sve virujen, a ona to ne zna cijenit, blago rečeno. Razumiš? A ona… gospoja se dopisuje.”
Mate je nagnuo uho. Iznošenje detalja iz privatnog života moćnika bio je scenarij kojem se baš nitko u kafiću nije nadao.
„Kako misliš dopisuje se?”
Zastupnik je podigao čašu u kojoj je bio pelin s kockom leda. Popio je sve u jednom gutljaju.
„A s kim nego… s nekim. Takve ti uvik nađu nekog. A posli glume svetice.”
„Ajme…” Mate je odmah imao izraz lica čovjeka koji je upravo dobio priču za cijeli tjedan.
„Ma znaš šta ću ti reć”, nastavio je zastupnik, sad već potaknut alkoholom i pažnjom. „Ja san ti nju izvuka iz ničega. Sa sela, iz… ma iz ničega, iz jada. I ona sad glumi gospoju. A u glavi… u glavi ti je ona, prijatelju, kako se ono kaže… bez puno mozga. Viđa onog mladog dostavljača. Misli da ja to ne znam“.
„Dostavljača?!“ zbunjeno će Mate.
„E dostavljača. Ka ono gladna je, a angažira sam svoje ljude da je prate. Isti lik dolazi već nekoliko puta i zadržava se u kući. Nema se on šta zadržavat zbog hrane, jasno je meni šta se događa“, izusti tako da bi netko tko ga ne pozna dobro povjerovao da mu je teško. A onda je povisio glas: „Neće me pravit budalon.“ U kafiću je na nekoliko trenutaka nastala tišina.
Mate je zbunjeno gledao pa je odlučio prekinuti tišinu.
„Ma šupjača jedna obična. Da li šupjača.”
U kafić se vratio žamor, ali sada su već ovi bliže stolu počeli komentirati oni što su čuli. Mate se trudio da njegov prijatelj ne osjeti nelagodu trenutka pa je odmah naručio još jednu čašu žestice.
„Ajde, nemoj tako, kako moš tako o ženi, ne znaš šta se dogodilo”, komentirao je Toni, ali prekasno. Prljava i zlonamjerna riječ je izrečena i kola od uha do uha. A riječi u Splitu ne ostaju za stolom. One idu dalje, kao ljetna bujica niz ulicu.
Konobar je donio piće, a Mladen mu je dao sto eura i kazao: „Počasti!“ Nije bio iznenađen jer je znao napraviti slično bar jednom mjesečno.
Za susjednim stolom jedna je žena pažljivo slušala što govore uvaženi političar i njegovi kompanjoni. Nije osobno poznavala Luciju, ali je znala „koja je”. U Splitu se ljudi znaju i kad se ne znaju.
Kad je Mladen naposljetku otišao, Mate je ostao s osjećajem da je dobio nešto važno. Informaciju koja može biti njegova prilika. Nije mu uopće bilo važno je li istinita ili ne. Dobio je priču. A priča je, u gradu koji voli priče, jako oružje.
„Znaš li ti, stari”, rekao je Mate Toniju dok su opleli po novoj rundi, “eto čuja si sve. Dobri naš Mladen, svit ga iskorištava ovako dobrog i naivnog. A sad i ta šupjača. Mi smo njegovi prijatelji i možemo samo gledat ovo šta mu ona čini“.
Toni je slegnuo ramenima.
„Ne znan šta bi ti reka. Ne mogu doć sebi, žaj mi je Mladena”, komentirao je Toni.
I tako je krenulo. Ne naglo, ne na sva zvona, nego podmuklo, smišljeno, zlonamjerno. Mladen je znao da će ga pola kafića čuti, sve je radio proračunato. Osjetio je da se kod Lucije budi inat i da će ga možda pokušati prijaviti policiji. Da bi unaprijed stekao „prednost“, oslobodio je laž koja je poput divlje zvijeri čekala da se pusti s lanca. Sad, kad je pustio, znao da je nema povratka.
Priča se…
Na ulicama je sutradan sve izgledalo uobičajeno za kraj godine, a konačno je okrenulo na buru i ljudi su bili nešto toplije odjeveni. Domaćice su nosile pune vrećice, već su počele pripreme za novogodišnje blagdane. Lucija je stigla na posao s tamnim puderom na obrazu. Naučila je kako skriti sramotu, nije željela da joj kolege postavljaju pitanja.
Međutim, čim je ušla u kancelariju svoje firme, kolegica ju je pogledavala duže nego inače.
„Jesi dobro, Luce? Malo si mi blida, ali si ćapila gripu? I pari mi se da imaš modricu na licu”, upitala je kolegica.
„Malo jesan prilađena”, odgovorila je. „A ovo san se malo lupila, ne brini, brzo će proć.”
Kolegica je kimnula glavom, ali vidjelo se da je bila skeptična. Dobro je poznavala Luciju da je mogla reći da nešto nije u redu, no kako ova nije bila pričljiva, odlučila je ne inzistirati na daljnjim pitanjima.
Druga je kolegica Lucu gledala drugačijim očima, kao da joj ima nešto reći, a ustručavala se.
„Dora, šta me tako gledaš? Pa rekla san da sam se priladila, ništa strašno, vidiš da sam stigla na posa.“
Dora se lagano ugrizla za donju usnu, radeći izraz lica po kojemu je sada bilo potpuno jasno da ima nešto za reći.
„Ma nije to, Luce, nego…“
„Nego šta?“
„Ma vidila san ima uru na Facebooku u onoj splitskoj grupi. Neko je anonimno napisa da ti je muž u kafiću napravio scenu.“
„Scenu?“ raširila je Lucija svoje krupne smeđe oči.
„E, ka, govorija je svašta i vika da sumnja da ga varaš. Eno, objava ima već sto komentara, tribala bi reagirat“, izusti Dunja strepeći kako će Lucija reagirati.
„Daj da vidin“, odgovorila je u priličnom šoku, dok joj je Dora pružala svoj mobitel s otvorenom objavom na Facebooku koju je spomenula.
Ispod objave je bilo preko 100 komentara.
„Ma zna se.”
„Takve ti uvik glume.”
„Uzea je skoro 20 godina mlađu, šta je moga očekivat.“
„Šta ga briga, naće drugu“.
„Ko zna šta sve čini njegovim parama dok ga nema.“
„Prostitutka.”
Lucija je zanijemila nakon samo nekoliko pročitanih komentara. Osjetila kako joj se želudac okreće. Nije bila stvar samo u tome da je plasirana laž, nego to što je publika već uživala u ovom „igrokazu“, bez imalo empatije, bez imalo svijesti o tome što se zapravo događa. Sada više nije imala snage kriti suze pred drugima, kako je uvijek vješto uspijevala. Ispustila je glas očaja, raskrivila se poput djeteta koje je osjetilo svu nepravdu svijeta. Glava joj je klonula na ruke koje su bile položene na uredski stol, jecala je od plača.
Kolegice su joj odmah otrčale ususret, brišući joj suze i milujući je po dugoj ravnoj kosi.
„Ne plači, Luce. S***at ćemo tog gada, a potrudit ćemo se nać načina da se ova objava odma ukloni. Već san ja pokušala, ali mi niko ne odgovara od administratora stranice.“
Lucija se kroz nekoliko minuta smirila. Kao da joj je bilo potrebno tek malo ljubavi da vrati snagu. Tada je shvatila da ništa nije slučajno i da je potpuno nebitno tko je napisao ovu laž na društvenim mrežama. Znala je da iza svega stoji Mladen, što je bila kap koja je prelila njenu čašu strpljenja. Potpuno je bila svjesna: kad te masa jednom označi, prestaješ biti osoba i postaješ uloga.
Osjetila je duboko u srcu da je vrijeme trpljenja zlostavljača iza nje. On se neće promijeniti, osim nagore. Iako će protiv sebe imati sve i svakoga, odlučila je progovoriti što se zapravo događa iz njena četiri zida.
„On je zlostavljač“, vrisnula je Lucija, a kolegice su se ponovno ukipile.
„Tko, Lucija?“ upitala je Dora. „Tko je zlostavljač?“
„Mladen. Uništio me je, a ja sam šutila jer se bojin za vlastiti život. E, za život!“ kazavši to ponovno su suze potekle. Potom je uzela krpicu iz torbe, pljunula na nju i počela brisati puder s lica.
„Nisam pala sama, ovo je otisak njegove šape na mom obrazu.“
Inače susretljive kolegice sad su samo stajale i u nevjerici slušale Luciju. Ona je otvorila dušu i nije prestajala opisivati scene fizičkog i psihičkog maltretiranja koje je trpjela godinama.
„Taj gad mora iza rešetaka. Ne vraćaj mu se doma, ni slučajno!“ izrekla je Dora dok se na njenom licu sada već vidio bijes usmjeren na zlostavljača.
„Neće bit ništa odem li još jednom u stan, moran uzet dokumente i najvažnije stvari. Obećajen da me od sutra neće više vidit nego na sudu. Bitno je da ne dozna da znate jer će mi zaključat vrata stana prije nego šta uzmen šta mi triba“, bila je jasna i nikad odlučnija.
Odlazak
Te večeri nije ga čekala s večerom. Nije ga čekala uopće. Sjedila je na rubu kreveta u spavaćoj sobi, nakon što je cijelo poslijepodne pripremala odlazak. U hodnik je skrila kofer pun osobnih stvari, spreman za odlazak u nepoznato. Kad je on ušao, nije odmah počelo. To je bilo najgore, kada odmah krene s verbalnim napadima, to nikad ne završi dobro.
„Vidim, nema večere?” upitao je mirno.
„Prilađena sam, nisan imala snage.“
„Snage, kažeš?“ vrtio je glavom lijevo-desno, kao čovjek koji sluša dijete koje laže. „Pa ni pizzu nisi mogla naručit. Onaj jedva čeka da ga zovneš, u čemu je problem onda?“ lagano je podigao ton, iako je bilo vidljivo da danas nije došao pijan.
Bacio joj je mobitel na krevet. Na ekranu je bila snimka zaslona komentara jutrošnje objave na Facebooku koju je uspio snimiti prije brisanja.
„Šta je ovo, Luce? A?” glas mu je rastao, ali kontrolirano, kao voda koja se diže. „Šta ti radiš meni?”
„Ništa ti ne radim, ni najmanju lošu stvari ti nisam napravila“, rekla je i osjetila kako joj se glas trese. „To si ti… to si ti reka njima.”
„Ja?” podigao je obrve. „Ja san reka istinu. A istina boli, jel da? Ajde, nemoj glumit.”
Prišao je i sjeo kraj nje. Preblizu. Položio joj je ruku na koljeno. Nježno, kao da je voli.
„Znaš ti,” rekao je tiho, „da ja mogu od tebe napravit šta god oću. Razumiš? Ti si niko i ništa. Ja san… ja san bog za tebe.”
Izgovorio je to tako smireno, ali jezivo. Lucija je osjetila hladnoću. Ne onu izvana, nego onu oko srca. Iako je bila spremna na još jedno užasno iskustvo ove večeri, željela je vjerovati da je posljednje.
„Molim te“, rekla je iskreno i u strahu. „Nemoj…”
„Nemoj šta? Nemoj da te ljudi vide kakva si?” ruka mu je jače stisnula koljeno. „Ma vidi… meni je ža, Luce. Ja san tebe tija… spasija san te. A ti… ti si mene osramotila.”
„Ne”, rekla je. „Nisan. O čemu ti pričaš, čoviče, nisam bila ni s kim!” rekla je na sav glas, tako da su mogli čuti i susjedi s druge strane zida.
Njena rečenica bila je jača od ijednog udarca koji je pretrpjela od svog nasilnika. Bio je to krik istine i odlučnosti da više neće trpjeti.
On je ustao naglo. Udarac je došao brzo, ovaj put snažno ju je udario u rame. Lucija je kriknula, ali je odmah stisnula usta. Znao je da je krik je u njihovom stanu bio opasan, može poslužiti kao dokaz protiv njega.
„Nemoj mi kontrirat!” viknuo je, i onda se odmah smirio, kao da se sjetio da zidovi imaju uši.
Prišao joj je i sagnuo se do njenog lica.
„Ako odeš“, rekao je tiho, „nećeš imat di. Sve ću ti uzet. Sve. Nać ću te i na kraju svita! I niko ti neće virovat. Jer ko će virovat… tebi?”
Lucija je tada shvatila, gore je nego je očekivala. Nastavi li mu sada govoriti što ne želi čuti, moglo bi se dogoditi ono najgore. Nikada nije bila ustrašenija za svoj život nego u ovom trenutku.
Nastavila je u pomirljivom tonu.
„Znam ja dobro da me voliš. Znam da nisam savršena žena i da sam pogriješila. Znam, Mladene, znam da možemo izaći jači iz ovoga, ako mi oprostiš. Kunem ti se, neću te više naljutit, kunem ti se“, gledala ga je u oči.
A on, iako je još bio pod dojmom svega što je čuo, samo se okrenuo i otišao u kupaonicu. Lucija je ustala. Koljena su joj drhtala. Ušla je u kuhinju, otvorila ladicu i izvadila nožić. Ne da ga upotrijebi. Samo da ga vidi. Da se podsjeti da postoji nešto oštro na ovom svijetu osim njegovih riječi.
Nije ga uzela. Vratila ga je.
Umjesto toga vratila se u sobu, sjela i čekala ga da se vrati. Pomolila se Bogu da se on smiri i da uspije pobjeći dok bude spavao.
Na njenu sreću, čim se vratio iz kupatila, legao je bez riječi u krevet. Ugasila je svjetlo, a nije prošlo ni pet minuta, on je počeo hrkati. Znala je, dočekala je svoj trenutak. A kad je zaspao, nije bila sigurna spava li stvarno. Ali više nije bilo važno. Ako ostane, nestat će. Ako ode, možda će preživjeti.
Išuljala se iz kreveta i soba, otišla u hodnik gdje je navukla tenisice bez vezivanja, uzela kofer i izišla iz kuće što je tiše mogla.
Sigurna kuća
Lucija je naručila taksi. Odlučila je otići u Sklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, nije željela nikoga drugog dovesti u situaciju da mora strepiti zbog Mladena. Auto je oko ponoći stao na adresu koju je tražila. Pokucala je na vrata, a otvorila joj je starija žena. Čim je vidjela Luciju, nije je morala ništa pitati, znala je zašto je došla. Nagledala se takvih pogleda.
„Uđi, drago dijete“, rekla je samilosno. „Polako, sad si na sigurnome, neće ti on ništa ovdje”, žena je govorila točno ono što je trebala.
Lucija je hodala kao da noge nisu njezine. Žena ju je odvela u dnevni boravak i rekla joj da sjedne na kauč. Osjetila je miris tek oprane posteljine koja je bila položena na stolicu uz kauč, ali i nedavno skuhanog čaja. Na zidu je bio apstraktni crtež. Možda ga je nacrtalo dijete, možda neki poznati umjetnik. Lucija ga je gledala i osjetila kako joj se grlo steže.
„Kako se zoveš?” upitala je žena.
„Lucija“, rekla je.
„Dobro, Luce moja, ničega se ti ne boj.” Žena se nasmiješila. „Ja san Sanja. Ovdje si sigurna.”
Luce je htjela vjerovati, ali tijelo joj je bilo naviklo na suprotno. Sigurnost joj je zvučala kao riječ iz reklame.
Sanja joj je pružila šalicu čaja.
„Jesi li ozlijeđena?” pitala je.
Luce je kimnula glavom i pokazala modricu na ramenu. Nije imala snage pričati svoju životnu priču.
„Nema veze“, rekla je Sanja tiho. „Polako. Ima vrimena.”
Ta rečenica je bila čudna. „Ima vremena.” Luce je živjela tako da nije znala hoće li doživjeti sutra. Uvijek u brizi da ne pogriješi, da ne kaže što ne bi trebala, da ne pogleda krivo. „Ima vremena” značilo je da prvi put netko ne traži od nje da bude brza.
Sanja joj je preko modrice na ramenu namazala mast koja bi treba pomoći smanjiti bol.
Kasnije, kad joj je Sanja pokazala sobu, Lucija je sjela na krevet i gledala vlastite ruke. Bile su drhtave. Prvi put se usudila dodirnuti vlastitu modricu. Bol je bila tu. Prava. Ali tješila se da je to dobro. Bol je značila je još živa.
Iako je bio stišan zvuk, u jednom trenutku mobitel joj je zavibrirao. Broj je bio njegov.
Lucija je gledala u ekran kao da je ugledala zmiju otrovnicu.
Sanja je uzela mobitel i ugasila ga.
„Ne danas“, rekla je. „Ne večeras. Pod velikim si stresom. Ovo je tableta za spavanje, uzmi je ako ne budeš mogla zaspati. Ujutro ćemo korak po korak, sada je bitno samo da se malo odmoriš.“
Lucija je zaspala u odjeći. Nije sanjala. Ili je sanjala, ali nije pamtila. Samo je u jednom trenutku, između sna i jave, osjetila da teško diše. Stalno se budila sanjajući da je Mladen pronašao.
Slučaj koji se „ne dir a”
Brane je na posao došao ranije. Na stolu ga je dočekao fascikl. Nije bio debeo ni težak, ali bilo je teško ono što je bilo u njemu. Šef je ušao i odmah zatvorio vrata.
„Brane”, rekao je bez uvoda, „dobija si slučaj.”
„Koji?”
Šef je sjeo, naslonio se i iz džepa izvadio cigaretu koju nije zapalio. I to je bila poruka.
„Obiteljsko nasilje. Prijava s… ajmo reć… osjetljive adrese.”
Brane je otvorio fascikl. Vidio je ime. Vidio je prezime. Vidio je titulu.
Saborski zastupnik.
Brane nije volio politiku. No znao je onu „ako se ne baviš njome, politika se bavi tobom“.
„Šta triba?” upitao je.
„Triba odradit protokol”, rekao je šef brzo. „Ništa više. On je opasan lik, zna nama nadređene. Spreman je na sve, bolje da ne znaš ko ga sve štiti. Budi pametan, odradi protokol, ništa više.-2
“Protokol“, ponovio je Brane. Znao je što to znači: minimalno, čisto, bez buke.
„Ona je u sigurnoj kući“, dodao je šef. „Neće bit problema. Samo… nemoj se zaletit. To ti je… znaš.”
Brane je znao. To „znaš” je bilo ljigavo. To „znaš” bilo je upozorenje da je ovaj slučaj „riješen“ i prije nego je pokrenut.
Kad je šef izašao, Brane je ostao sam s fasciklom. Čitao je hladno: prijava, osnovni podaci, bilješka socijalne službe. Nije bilo detalja. Prijave o nasilju znaju biti bez puno detalja kad je nasilnik netko važan.
Brane je zatvorio fascikl i osjetio silnu ljutnju. Do sada se nije susreo s ovakvom situacijom na poslu. Bio je vrlo moralan i nije mogao podnijeti situaciju u kojoj se upravo našao.
Kasnije, u pauzi, kolega mu je dobacio: „E, Brane… nemoj talasat. To ti je prijateljski savjet.”
Brane se kiselo nasmijao.
„Ma znan“, rekao je. „Samo ću odradit“, kazao je ne vjerujući vlastitim riječima. U sebi je znao da neće biti tako. Jer nije mogao podnijeti nepravdu, a ovdje su stvari bile više nego jasne. Netko pokušava iskoristiti političku moć i društveni utjecaj da prikrije strašna zlodjela, i to preko leđa godinama zlostavljanje žene. Nije znao kamo će ga odvesti ovo sve, ali znao je jedno. Neće postupiti prema uputama nadređenog.
Te teške noći Brane je stigao doma slomljen. Sjeo je na kauč i više od pola sata zurio u plafon. Nakon 15-ak minuta sjeo je za radni stol, uzeo je spis koji mu je dao šef. Počeo je listati, upalio je dodatno svjetlo na stolu. Upijao je svaku riječ, a postupak je bio pokrenut po službenoj dužnosti. Zbog prijave iz Sigurne kuće. Papirima su dominirale dvije suprotstavljene priče: jedna o zlostavljanoj ženi koju je godinama psihički i fizički maltretirao vlastiti suprug, a ona je trpjela. Sve dok nije pobjegla u Sigurnu kuću kada su njene suze, modrice i slomljena duša prvi put naišle na duboko suosjećanje. Druga je bila priča njenog supruga koji je tvrdio da je opljačkan, da je višestruko prevaren i ponižen i da mu je nanijela nemjerljivu štetu u karijeri.
Kada je pročitao posljednju stranicu skoro su bila 2 sata iza ponoći. Ponovno je legao na krevet, a pogled mu je pao na knjigu „Povijest Splita“ koju je čitao. Brane je u slobodno vrijeme proučavao je povijest Splita, a to mu je predstavljalo veliko zadovoljstvo i opuštanje od teških tema vezanih uz posao.
Cijelo vrijeme osjećao je nelagodu i napetost u želucu. Gledajući knjigu o splitskoj povijesti koju je čitao zadnjih tjedana, na trenutak je osjetio da ga trnci prolaze tijekom. Sjetio se priče o splitskoj „vještici“. Uzdahnuo je, priklopio oči i pomislio da se mnoge stvari nisu promijenile u 500 godina. Tadašnji pustinjak, savršene reputacije, optužio je djevojku koja ga je služila samo jer nije pristala na njegove pohotne želje. Zbog toga je zamalo smrtno stradala, a hrabri liječnik njeno je spašavanje platio glavom.
Osjećao je tjeskobu, kao da su se zidovi počeli sužavati, kao da je u stanu nedostajalo zraka. Uzeo je jaknu i izašao u noć.
Split je tada već duboko spavao. Hodao je prema Rivi, a zvuk njegovih koraka udarao je u zidove grada. „Jadna Lucija“, stalno je ponavljao, a teško je bilo razaznati je li u njemu jača samilost prema Lucijinoj sudbini ili gađenje koje je ovog trenutka osjećao prema njezinu suprugu – zlostavljaču, ali i prema svome šefu. Shvatio je da mu je najviše bijesa usmjereno prema šefu jer je njegov pokušaj zataškavanja slučaja bio njegov izbor koji je itekako mogao odbiti, ali nije. Osjećao je da mu je zaboden nož u leđa, i to ne samo njemu. Bio je to nož u leđa većini kolega koji su savjesno obavljali svoj zahtjevan i odgovoran posao.
Dok je koračao Voćnim trgom, istim onim na kojem je zamalo spaljena žena koja je bila optužena da je vještica, donio je odluku. Sutra će sve prijaviti ministarstvu, ali i europskim istražiteljima.
Sjetio se Rolanda i njegova izgaranja. Samo što Brane pred sobom nije imao vatru. Imao je sofisticirani sustav u kojemu je nečija karijera bila važnija od nečije sudbine.
Iskaz
Nakon neprespavane noći, Brane je ujutro stigao u sigurnu kuću s dvije stvari. S dnevnikom čvrstih korica, ali još je čvršća bila njegova namjera da od Lucije prikupi sve relevantne informacije s kojima će se teretiti zlostavljač. Stigao je u civilu, znao je da će Lucija biti opuštenija.
Sanja ga je dočekala na vratima.
„Samo je nemoj pritiskat“, rekla je tiho. „I nemoj obećavat čuda, pametna je ona, dosta joj je razočaranja u životu.“
„Ne brinite“, rekao je Brane. „Strpljiv sam ja, ako treba, ponavljat ćemo ovo sve dok ne dobijem sve informacije da nasilnika stavimo gdje mu je mjesto.“
Ušetali su u prostoriju. Lucija je sjedila prekriženih ruku. Njezina duga smeđa kosa, velike smeđe oči i krhko tijelo dodatno su raznježili Branino srce. Na obrazu se još mogao vidjeti trag, ipak manji nego prethodnih dana.
Brane je sjeo nasuprot njoj i ostavio bilježnicu zatvorenu.
„Ja san Branimir“, rekao je. „Ali svi me zovu Brane.”
Lucija je samo nagnula glavu. Nije ništa rekla. Znala je da će je ispitivati, ali nije očekivala nekog tako mladog. Zgodan, kratke svjetlosmeđe kose, nježnih crta lica, u vidno dobroj formi.
„Ja sam tu da ti pomognem“, rekao je. „Samo… reci mi, jesi li ti njega ikada fizički napala?“
Lucija je podigla pogled. U očima joj je bilo nešto između bijesa i umora.
„Nisan“, rekla je.
„Dobro.“ Brane nije ni trepnuo. „On te često tukao?“.
Lucija je otvorila usta, zatvorila, pa opet otvorila. Kao da se bori s nečim u grlu.
„Je“, rekla je napokon. „Ali… ne samo to. On… on ti je…”
Nije mogla naći riječ.
„Kontrolira?” ponudio je Brane.
Lucija se nasmiješila kratko, bez veselja.
„Kontrolira…” ponovila je. „Ko da san mu ja… ko da san mu ja stvar.”
Brane je tada otvorio bilježnicu. Počeo je pisati, ali nije gledao u papir. Gledao je u Luciju.
Pričala je o mobitelu, o tome kako joj je jednom izbrisao kontakte „da je zaštiti”. O tome kako joj je zabranio da ide sama u grad. O tome kako bi joj govorio da je nitko neće htjeti, da je ružna, da je glupa, da je bez njega ništa.
Pričala je o prvom udarcu, sjećala se čak i najmanjeg detalja. Kad su postali učestaliji, prestala je pamtiti detalje, zlostavljanje se ponavljao kao na traci.
Brane je slušao i u sebi osjećao kako mu se slaže mozaik. Nije prvi put čuo takve priče. Ali prvi put je imao posla s prezimenom koje se „ne dira”.
Kad je završila, Brane je upitao:
„Jesi li ikad bila u bolnici?”
Luce je kimnula.
„Dva puta“, zastala je. „Jednon san rekla da san pala niz skale.”
Brane je zapisao. To je bio trag.
„A jel imaš poruke? Prijetnje?”
Lucija je slegnula ramenima.
„On je pametan. On ti to… on ti to reče uživo. A na poruke ti pošalje srce.”
Brane je slušao i sve više shvaćao koliko je zlostavljač pazio na detalje i sve činio da njegova nedjela ne ugledaju svjetlo dana. Kad je izašao iz sigurne kuće, nazvao je kolegu koji je bio zadužen za naloge oko pregledavanja sigurnosnih kamera.
„Triba mi snimka iz ulaza zgrade u Spinutu“, rekao je.
„Koja zgrada?”
Brane je rekao adresu i broj.
Kolega je zastao.
„A, on…”
„Da“, rekao je Brane. „On.”
Zovi čovika
Mladen nije bio glup. U politici prežive samo okretni. Bio je bijesan zbog situacije koju je doživio, ali bijes mu je bio discipliniran, poput psa s povodcem. Uvijek je imao rezervni plan ili još pokoji ako zatreba. Kad je shvatio da je Lucija pobjegla, nije osobno krenuo u potragu za njom. To bi bilo previše uočljivo. Umjesto toga, nazvao je svog vjernog Roka. On je bio jedan od onih tipova koji se pojave kad treba „ispeglati” stvari. U javnosti je radio kao PR-ovac, a u stvarnosti krojač priča i životnih sudbina. Dobro je znao koliko tko „teži“ u gradu i uvijek je bio uz one koji imaju moć. Kada bi on nekoga napustio, bio je to gotovo siguran nagovještaj nečije propasti. S Mladenom je imao izvrsne odnose i za njega je radio i najgore stvari koje su političara i najskuplje koštale. No pranje vlastitog „prljavog veša“ za njega nije imalo cijenu.
„Reci, gazda“, rekao je Roko.
„Ona je pobigla“, kazao je znakovito.
„Oho, znači tako“, komentirao je Roko mirno. „To je najgore, ali i najbolje.”
„Kako najbolje?”
„Najavljivao si da će do ovoga doć, pa sad imaš neizvjesnost manje. Znaš da imamo plan.“
Zastupnik je šutio. Kao da ga je Roko malo smirio.
„Šta triba?” upitao je.
„Triba da grad šta više priča o njoj“, rekao je Roko. „Tako ćemo fokus prebacit s tebe na nju.”
„Pa grad već priča.”
„Odlično“, rekao je Roko. „Samo… triba to usmjerit. Da bude uvjerljivo. Da bude ‘žao mi je, ali…’”
Zastupnik je izdahnuo.
„Triba i policiju smirit“, dodao je.
Roko se nasmiješio.
„Policija? Ma daj. Imaš ti tamo prijatelje. Dobro znaš šta danas spremamo Brani.”
Mladen se samo podmuklo nasmijao…
U isto vrijeme Brane je u postaji dobio poziv „na razgovor”. Načelnik ga je dočekao u uredu, služben, blago znojna čela. Napetost se osjećala u zraku.
„Brane“, rekao je, „čujem da si se… dobro angažirao.”
„Samo radim posao, načelniče”, rekao je Brane.
„Znam“, rekao je načelnik. „Ali… znaš… ovo ti je osjetljivo. Ti si mlad, imaš karijeru, za tebe imam velike planove.”
Brane je osjetio kako mu se u grlo stišće, puls naglo pojačava, u disanje naglo ubrzava.
„Načelniče! Recite mi otvoreno. Tražite li od mene da zataškam ono što istražujem i ono što vidim da se događa, odnosno ono što se očito dogodilo?” upitao je rijetko povišenim glasom na radnom mjestu.
Načelnik je podigao obrve, zastao na nekoliko sekundi, pa je raširio ruke.
„Ja to nisam rekao, kolega, nikada”, izustio je. „Samo… nemoj se zaletjeti. Već sam rekao, ovo je vrlo delikatan slučaj gdje je potrebno dobro saslušati sve strane.”
„Radit ću onako kako sam naučio i kako radim godinama. Savjesno i profesionalno. Ako moj rad znači da ću izgoriti u ovoj priči, neka izgorim. Uz dužno poštovanje, dovoljno sam čuo“, kazao je vidno iznervirani mladi policajac. Uzeo je jaknu i napustio prostoriju zalupivši vratima…
Ulazak u vatru
Brane je bio prisiljen raditi brzo, ali pritom nije bio nepromišljen. Jako se trudio da ne pogriješi ni u najmanjoj sitnici jer je znao da se svaki njegov korak promatra, ne povećalom, nego „teleskopom“. Znao je da ga greška može koštati karijere, ali više ga je brinulo to da bi greška u ovoj fazi bila na Lucijinu štetu, u korist korumpiranog sustava.
U splitskoj bolnici tražio je medicinsku dokumentaciju. Liječnik na Hitnoj gledao ga je s nelagodom.
„Brane… znaš čija je to žena.”
„Znan“, rekao je Brane. „Zato i pitan.”
Dokumentacija je pokazivala dio ono što mu je Lucija rekla: kontuzije, modrice, „pad”… Pretpostavljao je da je ona liječnicima otkrila tek neznatan dio onoga što je njezino tijelo podnosilo. Ipak, kopirao je što mu je trebalo, bit će dovoljno.
Kamere kod ulaza u zgradu pokazale su Luciju kako izlazi noću s kuferom, u tenisicama bez vezanja. Trčala je, ne okrećući se. To sigurno nije bilo ponašanje „nevjerne žene”. Ovako se ponaša netko tko bježi od nečega, i to u velikom strahu.
Brane je potom otišao do kafića gdje je Mladen često dolazio, a ni on nije bio rijedak gost. Osoblje ga je dobro poznavalo. Sjeo je za šank i naručio kavu.
Konobar ga je pogledao.
„Šta je, Brane? Šta si tako zamišljen, oli si se zaljubija?” upitao je konobar Mijo.
„Mijo, okani mi se, znaš dobro zbog čega san doša“, bio je ozbiljan Brane. „Reci mi šta je Mladen sve govorija one noći.“
Mijo je šutio.
„Ajde,” rekao je Brane tiho. „Ne tražin da izmišljaš. Prijateljski mi reci šta si čua.”
Konobar je pogledao oko sebe. U kafiću je bilo tek nekoliko ljudi, sjedili su dovoljno udaljeno od njih.
„Reka je… svašta,” progovorio je Mijo napokon. „Da je ona… da je ona šupjača. Da ga vara.”
„To je govorio tebi ili kome?”
Konobar je kratko zastao, pokušavajući se sjetiti detalja.
„Priča je glasno, bija je pijan. Najviše je priča Mati i Toniju, ali svi su ga slušali, svi živi. Čini mi se da je želija da ga svi čuju. Brane, reci mi šta se događa! Ovdi i zidovi imaju uši, znaš… A svak ima neku svoju teoriju. Mate mi kaže da nju plaćaju tajne službe samo da sruše Mladena.“
Brane nije puno govorio, samo je slušao Miju.
„Ne brini se, brzo će se sve doznati.“
Potom je uzeo mobitel sa stola.
„Gledaj sad, nazvat ću novinarku“, hladno je kazao. „Najpoznatiju u ovom dijelu države, onu koja se bavi istraživačkim novinarstvom i koja je radila brojne 'teške' teme posljednjih godina“, govorio je u adrenalinu. Utipkao je njezin broj i stavio mobitel na uho.
„Dobar ti dan, Brane je, iz policije. Imam priču koju čekaš pola karijere.“ Mijo je gledao u nevjerici, a Brane je napustio kafić bez pozdrava.
Sljedećih dana Brani su zaredali problemi na poslu. Stizale su službene pritužbe na njegovo postupanje, optužbe za prekoračenje ovlasti, pokrenut je stegovni postupak protiv njega. Sve je kulminiralo nekoliko dana prije Nove godine, kada je dobio rješenje o premještaju. No on je sve preduhitrio davši otkaz. Njegov se šef nadao da Brane to neće napraviti jer, iako je on njega tražio nedozvoljene stvari, simpatizirao ga je i zaista je želio da napreduje u karijeri. No Branu takav napredak nije zanimao, nije znao što će dalje napraviti, ali znao je jedno – njegova je inspektorska karijera završena.
Toga popodneva krenuo je prema sigurnoj kući.
Lucija ga je dočekala u dnevnom boravku, odjevena u trenirku, ispred nje su stajala dva kufera.
„Jesi spreman?“ upitala je Branu.
„Sve moje je u autu, ne znam za tebe“, odgovorio je.
„Sjedni, imamo još vremena. Trajekt polazi tek za dva sata, a ovo je noćna vožnja.“
„Je, za dva sata, ali međunarodna je, triba doć ranije“, bio je oprezan sada već bivši policajac.
Oni su se zadnjih dana nekoliko put vidjeli i shvatili da više nemaju što raditi u zemlji. Dok ne razmisle što i kako dalje, odlučili su biti potpora jedno drugome i otići u Anconu gdje je Brani živio polubrat. S njim su sve dogovorili, prihvatit će ih u obiteljsku kuću.
Te kišne večeri, dok je Jadrolinijin trajekt napuštao Split, Mladen i Roko su nakon pića u omiljenom kafiću krenuli prema autima koja su im bila parkirana na parkiralištu kod zgrade Lučke kapetanije na Rivi. Točno kad su prolazili preko Voćnog trga, Roko je povikao.
„Pogledaj, brate, šta je upravo objavljeno na vijestima. PRIJELOMNA VIJEST – Otkrivamo: Saborski zastupnik iz Splita godinama zlostavljao ženu!“
Ovo ga je prostrijelilo poput groma iz vedrog neba.
„Di je objavljeno?! Daj da vidim“, govorio je dezorijentirano.
Uzevši Rokov mobitel s otvorenom viješću, samo je vidio naslov i svoju sliku, a potom je mobitel svom snagom bacio na pod. Ekran mu se razasuo na tisuće komadića.
Ljudi su zastali, neki su prepoznali poznatog političara, sklanjali su mu se s puta i privatno šaputali što su upravo vidjeli.
„Roko, ima da ovo riješiš“, govorio je u bijesu.
„Dragi šefe, ovo nadilazi moje sposobnosti. Ja sad idem, a ti angažiraj nekoga tko će se moći nositi s ovako ozbiljnim stvarima“, kazao je Roko i počeo se udaljavati od Mladena.
Mladen je stajao na početku Rive dok je brod Split–Ancona postupno napuštao Splitska vrata. Grad je napuštao istog datuma kad se dogodio pokušaj spaljivanja splitske „vještice“, 29. prosinca.
„Rolando je naučio plivati“, izustio je Brane stojeći na palubi trajekta. Dok su zadnja svjetla Splita nestajala na sjevernom horizontu, samo je izustio: „Vratit ću se…“
Tekst je posvećan svim zlostavljanim osobama.
