Božidar Baučić posve slučajno je završio u futsalu. Danas je najstariji i najiskusniji u svlačionici Olmissuma, ali i jedan od rijetkih stalno zaposlenih. I to na odgovornom poslu vatrogasca.
A kako i ne bi imao kad je 'fetivi' Omišanin, rođen je i odrastao u gradu na ušću Cetine, najstariji je igrač u svlačionici Olmissuma, prije futsal karijere igrao je nogomet, a jedan je od rijetkih koji ima i stalan posao, radi u splitskoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi.
- Sve ste dobro naveli, Josip Kolobarić i ja jedini smo Omišani u svlačionici, ja sam najstariji i jedan od rijetkih zaposlenih, a veliki nogomet sam igrao od sedme godine u Omišu, Novalji i Dugom ratu... - kaže za 24 sata Baučić, koji se s nogometa na futsal prebacio posve slučajno.
- Zimska stanka u velikom nogometu je te godine počela nešto ranije, a ja sam se želio održavati i tražio sam načina da nastavim trenirati. Obzirom da me oduvijek intrigiralo kako izgleda trening futsal golmana, Na jednom piću sa bivšim sportskim direktora Olmissuma Josipom Škorićem upoznao sam trenera golmana Ivicu Krstulovića – Oparu, i tako sam počeo. Sve mi je bilo novo i zanimljivo, i nakon nekog vremena Krstulović i glavni trener Duje Maretić pitali su me želim li im se trajno priključiti. Obzirom da sam imao obaveze prema NK Omišu još šest mjeseci i da bi bilo neozbiljno da sam ih ostavio na cjedilu, šest mjeseci paralelno sam trenirao i igrao i veliki nogomet i futsal. Dvorana je preko puta stadiona pa sam doslovno s jednog treninga odlazio na drugi...
Za Baučića uopće nema dileme koliko su različiti nogomet i futsal.
- Ma to uopće nije isti sport. Puno je veći intenzitet, moraš biti stalno maksimalno koncentriran jer se svaka nepažnja kažnjava... Rijetki su primjeri da je netko uspio igrati i nogomet i futsal dobro. Ali razlika je i od nivoa do nivoa. Na nivou na kojem sam ja igrao ipak je to bilo malo opuštenije, momci su igrali za džeparac i nisu bili previše motivirani, a Olmissum je ipak puno bolje organiziran i svi su momci fokusirani samo na treninge i na utakmice.
Za razliku od većine suigrača on ima stalni posao vatrogasca.
- Radim puno radno vrijeme, samo iznimno kad idemo na put tražim slobodne dane i nemam nikakvih problema, kolege i šefovi mi redovito izlaze u susret. Posao je naporan ali sve se uz dobar plan i organizaciju stigne. Nekad po par dana nema intervencija, a nekad se u par sati spoji par teških. Zato uvijek treba biti i psihički i fizički spreman, kao na golu – kaže Baučić.
Posao je odgovoran zbog toga što su ponekad u pitanju ljudski životi.
- Nesreće su teške psihički jer su u pitanju su ljudski životi, pod pritiskom si jer nikad ne znaš hoćeš li na vrijeme stići spasiti život unesrećenome, a kad je u pitanju požar, ne mora nužno netko biti ugrožen... A i na području koje pokriva moja postrojba nema baš puno šumskih požara, samo povremeno odemo na ispomoć...
Više pročitajte ovdje.
