Iza nas je blagdan Svih svetih, a danas slavimo Dušni dan. Mnogi će posjetiti groblja i s pijetetom se sjetiti svojih najmilijih koji više nisu s nama. Bar bi to trebao biti motiv. Polagat će cvijeće i paliti svijeće. To nije samo vjerski čin rezerviran samo za one koji njeguju religijske osjećaje. To je čin uljudbe, kulture, humanosti i civilizacijskog dosega europske kulture. I to je njihovo pravo.
Svaka je kultura vremenom razvila vlastiti izričaj sjećanja na preminule. U Indiji hindusi, među ostalim, niz rijeku Ganges puštaju košarice s cvijećem i svijećama. U Latinskoj Americi tamošnje stanovništvo posjećuju groblja i na njima priređuju gozbe s hranom koja je njihovim pokojnicima bila omiljena. Pjevaju im najdraže pjesme. Azijski narodi pale mirisne štapiće u memorijalnim hramovima preminulih i na spomenicima ponad njihovih grobova.
Odnos prema preminulima, taj arhetipski momenat svake kulture, duboko je usađen u društvenu svijest. On nadilazi i sam vjerski osjećaj u okviru institucionalizirane religije, on stremi univerzalnoj, općeljudskoj potrebi barem jednom godišnje oživjeti sjećanja na preminule i tim oživljavanjem ta ista sjećanja prolongirati u budućnost, održati sjećanja živima. To je dio identiteta svakog ljudskog bića.
Misao utemeljena na grčkoj filozofiji i kršćanskoj vjeri
Europska je kultura duboko obilježena kršćanskom mišlju. Ta je misao tijekom stoljeća iznjedrila svetkovinu Svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih, koje slavimo početkom studenog. U svoj kulturni milje kršćanstvo je prihvatilo brojne elemente poganskih kultura koje su mu prethodile i s kojima se susrelo šireći se Europom i svijetom. To je bio proces koji je tekao spontano tijekom dugih stoljeća. Sve je to stvorilo kulturnu sliku Europe kakvu danas poznajemo. Tu kulturu stvorila je misao utemeljena na grčkoj filozofiji i kršćanskoj vjeri. To je nedvojbeno.
Ovi pojmovi kršćanstva kao kulture i misli nadilaze ideju kršćanstva kao religijskog sustava. Zato je europskom čovjeku, bio on vjernik ili ne, kršćanstvo kao misao i kultura ambijent u kojem izgrađuje vlastiti osobni, obiteljski, nacionalni, kulturni, civilizacijski i društveni identitet. U tom je kontekstu sasvim razumljivo da će Europljanin obilježiti blagdan Svih svetih nekom vrstom pijeteta prema preminulima. To, dakako nije imperativ koju mu se postavlja, već prilika i ambijent u kojemu ima priliku izraziti arhetipsko sjećanje na najdraže koji više nisu na ovom svijetu. Takvu priliku uljuđeni čovjek propušta samo ukoliko ga okolnosti u tome sprječavaju.
Drugi će se isti dan maskirati u vještice i vampire, priređivati partyje te oblikovati tikve u nakazne likove i u njih stavljati svijeće. I to je njihovo pravo. Običaj potječe iz poganske mitologije koje je u nekim dijelovima zapadne Europe prethodila kršćanstvu. Primjetno je da je taj običaj u novije vrijeme komercijaliziran, pretvoren u proizvod koji prati industrija kostima, show businessa i zabave. Kao takav, dominantan je u prekomorskim zemljama u koje je presađena europska kultura, ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama. Uočljivo je da je običaj u suvremenoj kulturi dobio obilježja pseudoreligije, što je usko povezano sa slabljenjem osjećaja vjerskog identiteta spomenutih krajeva svijeta.
(Ne)prikladnost
Ono što je nedvojbeno činjenica je da se u našu kulturu (u Hrvatskoj) zadnjih godina taj običaj nameće kao norma identiteta koji, zapravo, u tom segmentu uopće nije naš. Dakako, svi su slobodni maškarati se u što žele i kad god žele jer u pluralističkom društvu mora biti mjesta za sve različitosti. No, svakome na promišljanje valja (p)ostaviti pitanje o prikladnosti slavljenja uvoznog i nametnutog običaja (Halloween), koji podrazumijeva groteskne maske, kostime i zabave, na dan u koji vlastiti kulturni ambijent posvećuje pijetetu prema preminulima. Ako je odgovor na pitanje o prikladnosti pozitivan, što nas onda priječi također slaviti kinesku ili majansku novu godinu, američki Dan zahvalnosti, neki indijski blagdan ili uvesti običaje iz Japana?! I sve to staviti na datume koji u našoj kulturi već imaju obilježja blagdana, naravno – sasvim drugačije naravi?!
Netko će za Sve svete posjetiti počivališta svojih najmilijih. Netko drugi će se isti dan maškarati u vještice, mumije i vampire i prirediti i posjećivati zabave. Svačije će djelo u isti dan biti odraz onih vrjednota koje nosi u duši, dio njegovog identiteta. Da - i to je pravedno.