Na današnji datum, kada su prije nešto više od tri i pol stoljeća (točnije 355 godina) 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu oštricom krvničkoga mača pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan – glave dviju najznačajnijih feudalnih obitelji hrvatske prošlosti, povijesna je poslastica prisjetiti se zabilježenih veza tih moćnih rodova s drugom stranom Jadrana ili „s onu banu mora“, kako bi rekli naši višestoljetni prekojadranski sunarodnjaci – Hrvati iz Moliza na Apeninima. Naime, Hrvatska po svom zemljopisnom i kulturnom položaju jest zemlja ne samo jedne, već više europskih regija. Dok tako panonski prostor između rijeka Kupe, Save i Drave od zapada do istoka pripada Srednjoj Europi, na prostoru južnije jadranske obale i njenog dinarskog zaleđa prelamaju se utjecaji europskog jugoistoka ili Balkana, ali isto tako i Mediterana odnosno Sredozemlja.
Prema tome, već više od dva desetljeća neprestano nametanje pojma jedinstvene i isključive „Regije“ (pri čemu se misli upravo na jugoistočno-balkanski prostor istočnog dijela zemalja bivše Jugoslavije) za prostor geografski i kulturno višeslojne Hrvatske doista nema nikakvoga smisla. Kao zemlja na razdjelnici, Hrvatska zemljopisno i civilizacijski djelomično pripada i srednjoeuropskom kulturnom krugu u kojem su primjerice Beč i Budimpešta, kao i jugoistočno-balkanskom kulturnom krugu Skopja i Istanbula. No, Hrvatska je također, a osobito njezin jadranski dio, duboko prožeta mediteranskom kulturom i civilizacijskim utjecajima juga Europe, odnosno Rima i Atene. Upravo putem Jadranskoga mora stoljećima su pristizali politički, gospodarski i kulturni utjecaji koji su Hrvatsku vezivali uz svijet Mediterana, a osobito Apenina.
Da je taj odnos bio obostran, odnosno da je prostor Hrvatske smješten na istočnoj obali Jadrana imao udjela i u povijesnom oblikovanju Apeninskog poluotoka, svjedoči činjenica kako je osnivač današnjeg San Marina početkom IV. stoljeća bio čuveni klesar Marin koji se u okolicu Riminija otisnuo upravo s istočnojadranskog otoka Raba. Nadalje, još i danas stanovnici gradića na poluotoku Garganu legendarnim osnivačem svojih slikovitih mjesta kao što su Peschici i Vico del Gargano smatraju moreplovca „Sueripola“, koji je – prema predaji - u X. stoljeću u te krajeve pristigao s istočne obale Jadrana. Tako primjerice u potonjem mjestu postoji Svetoplukova ulica ili „Via Sueripolo“, a u susjednim Peschicima „Via Jacopo Micaglia“ ili Ulica Jakova Mikalje, čiji su pretci u XVI. stoljeću upravo iz hrvatskih krajeva pristigli na Apenine. Istim su putem preko Jadrana krenuli i praoci današnjih moliških Hrvata, kao i jednog pape – Siksta V. – koji je od 1585. do 1590. vladao (ne samo!) cijelim Rimom, odnosno današnjom Državom Vatikanskoga Grada!
Panorama mjesta Mirabello Sannitico u provinciji Campobasso pokrajine Molise i grb obitelji Frangipane Allegretti s donjim poljem koje predstavlja jednu varijantu poznatog grba obitelji Frangipane tj. Frankopan: moliška grana Frankopana gospodarila je Mirabellom od početka XVII. pa sve do početka XIX. st. i ukidanja feudalizma
Stoga ne čudi kako su i naši knezovi Krčki, od 1430. godine papinom potvrdom prozvani Frankopanima, prema nekim zapisima i na Apeninskom poluotoku imali svoje srodnike. Naime, kako navodi Nenad Labus u svojem članku „Frankapani i Molise“ (Grb i Zastava, 2006.) u istom dijelu talijanske pokrajine u kojem su smješteni Moliški Hrvati nalazi se grad Campobasso, a u njegovoj okolici gradić Mirabello Sannitico s oko dvije tisuće stanovnika. Kako navodi autor Mirabello je također bio i sjedište istoimenog feudalnog posjeda, kojeg je od druge polovice XVI. stoljeća uživala obitelj Frangipane Allegretti, kao još jedan odvjetak obitelji Frankopan. Točnije, posjed je 1569. kupila obitelj Allegretti, a 1604. nasljedili su ga moliški Frangipani, čime je nastala obitelj Frangipane Allegretti koja je Mirabellom gospodarila sve do 1806. godine. Ta obitelj, kao i istočnojadranski knezovi Krčki – tj. Frankopani – kako Labus navodi: „ima u srebrnom polju dva crvena uspravljena lava stoje sučelice praćeni u sredini iznad i ispod s po tri „male ordinati“ hljeba. Ovo male ordinati u talijanskom heraldičkom nazivlju u stvari znači da su poredani obrnutim redosljedom, tj. 2 pa 1.“
Zanimljivo je kako se jedan član obitelji Frangipane Allegretti iz današnjeg Moliza, točnije Francesco Maria Frangipane sredinom XVII. stoljeća uključio u ostavinsku raspravu zadnjeg potomka rimskog roda Frangipana (po kojima su i hrvatski Frankopani u XV. st. „dobili“ svoje ime) te tako „postigao presudu najvišeg crkvenog suda koja ustanovljuje kao činjenicu vrlo zanimljivu i osporavanu stvar: svi Frankapani su u rodu. Sve četiri obitelji - ona iz Hrvatske potječe od rimskih Frankapana (Frangipanea), a furlanska i mirabelska obitelj potječu od hrvatskih Frankapana!“ – kako navodi N. Labus. Nadalje, zabilježeno je kako je Mario Frangipane, jedini preostali sin rimskog patricija i velikaša Muzia Frangipana, budući je ostao bez potomaka u prvoj polovici XVII. stoljeća odlučio cjelokupnu svoju imovinu „oporučno ostaviti „ilirskim“ rođacima, također ratnicima, koje je i osobno poznavao, Nikoli (IV.) i Vuku (II.) Krsti Frankapanima u Hrvatskoj. Kao razlog je naveo „zbog očuvanja vlastite obitelji“ (ad conservandam propriam familiam)“.
To je pak potaklo Francesca Frangipana iz Moliza na žalbu kojom je tražio da se oporuka poništi, a posjedi rimskih Frangipana dodijele upravo njemu. U presudi iz 1652. tako (prema N. Labusu) stoji kako je spomenuti moliški Frangipan „potomak pokojnog Girolama (Jeronima) Frangipanea zvanog Alegretti [koji je bio] iz istinske i stvarne ilirske obitelji Frankapana iliti iz ugarskih potomaka rimskih Frankapana“. Tako je sud naposljetku zaključio budući je gospodar feudalnog posjeda Mirabello (današnji Mirabello Sannitico) izravni potomak hrvatskih Frankopana tzv. fideikomis rimskih velikaša Frangipana bi pripao njemu, ukoliko tadašnja glava roda Frankopana u hrvatskim krajevima – a to je bio Fran Krsto Frankopan, umre bez potomaka – kao što se vjerojatno i dogodilo na današnji datum prije 355 godina. Prema tome, poveznice između talijanskih i hrvatskih Frangipana ili Frankopana su stoljećima bile ne samo žive, nego su kako vidimo dovodile i do ostavinskih rasprava!
Fran Krsto Frankopan (1643. – 1671.) pred sucima u Bečkom Novom Mjestu: kada su vidjeli da protuhabsburški plan nema izgleda za uspjeh, Zrinski i Frankapan su odlučili tražiti od kralja Leopolda oprost. Iako im je kralj pismeno obećao sigurnost u slučaju njihova dolaska u Beč te bio sklon pomirbi, njegovi su ministri smatrali da Zrinskog i Frankapana treba oštro kazniti…
No, to nije i cijela priča o hrvatsko-talijanskim vezama Frankopana i Frangipana. Naime, važno je istaknuti, kako navodi moliško-hrvatski autor Antonio Sammartino u knjizi „Moliški Hrvati – pet stoljeća povijesti“ (2018.), kako je najpoznatija pripadnica obitelji Frangipane ili Frankopan u Molizu bila Olimpija, rođena 1761. u Mirabellu. Olimpija Frangipane je bila vrlo obrazovana i inteligentna, a uz to lijepa i šarmantna, te je 1781. postala suprugom vojvode Francesca Cardonne. Zahvaljujući svom društvenom položaju i karakteru bila je vrlo uspješna u širenju tada popularnih prosvjetiteljskih i demokratskih ideja koje su potekle iz Francuske. „Intelektualni salon“ gospođe Cardonne rođene Frangipan, privlačio je značajne intelektualce onoga vremena, a njezin je dvorac postao „kolijevka moliškog jakobinizma“. Odvažni pokret kojeg je Olimpija potakla naposljetku je zasmetao feudalnim vlastima Napuljskog Kraljevstva i 1795. doveo do političkog progona odnosno uhićenja najvažnijih članova njezina intelektualnog kruga. Ipak, Olimpija ni tada nije napustila svoje Moližane, za koje se toliko zalagala!
Početkom XIX. stoljeća sustigle su je obiteljske tragedije: 1810. umire Olimpijin suprug, a sedam godina kasnije i kćer Carmela, te 1825. sin Giuseppe Cardone. Tako je nasljednica moliških Frangipana – koji su prema presudi iz 1625. potekli od „ilirske obitelji Frankapana iliti iz ugarskih potomaka rimskih Frankapana“, pa bi se prema tome i trebali nazivati Frankopani – nakon muževljeve smrti posljednja desetljeća svoga života (sve do 1830. godine!) provela živeći sa svojim rođakom Francescom di Blasiisom, koji joj je u teškim trenutcima pružio utočište. Di Blasiis je inače bio grof od San Biasea, poznatog moliškog mjesta smještenog 20 kilometara južnije od Mundimitra, za koje je još 1508. godine zabilježeno kako su ga – u vrijeme obitelji Carafa – naselili istočnojadranski hrvatski doseljenici. Iako A. Sammartino pretpostavlja kako i obitelji di Blasiis ima hrvatske korijene, o tome ne postoje nikakvi podatci, kao što o hrvatskom podrijetlu moliških Frangipana primjerice govori navedena presuda iz 1652. godine.
Autor također postavlja pitanje – je li hrvatsko podrijetlo Frangipana iz Molisa početkom XVI. stoljeća utjecalo na akcije obitelji Carafa i di Blasiis u vezi doseljavanja hrvatskih iseljenika na Apeninski poluotok. Odnosno, jesu li ta preseljavanja s istočne na zapadnu obalu Jadrana u XV. i XVI. stoljeća poticana osmanlijskom opasnošću možda bila organizirana upravo zahvaljujući već postojećim povijesnim prekojadranskim vezama raznih odvjetaka roda Frankopana? Tako povjesničar P. Strčić navodi sljedeće: „…kaže se da je sredinom XIV. st. s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom ili kraljicom Elizabetom u Napuljsku Kraljevinu stigao Grgur, ostao ondje, zasnovao rod Francipani Allegretti. A za njega, njegova sina i unuka u ispravi kralja Ladislava stoji da su iz Kraljevstva Ilirskoga, tj. s hrvatskoga prostora.“
Naposljetku, kao što je u drevnom i izvornom grbu knezova Krčkih (kasnijih Frankopana) bila osmerokraka zlatna (žuta) zvijezda na crvenom polju – što je primjerice vidljivo na detalju portulana Gabriella de Vallsece iz druge polovice 1430-ih, na kojem se još uvijek uočava stari grb knezova Krčkih na koplju sa zastavom koje je zabodeno u Senj – tako se i na aktualnom grbu pokrajine Molise (osnovane 1963. godine) uočava srebrna (bijela) osmerokraka zvijezda također na crvenom polju sa srebrnom kosom gredom. Takva zvijezda na crvenom polju je i na grbu provinicije Campobasso (primorskog dijela pokrajine Molise) na sjeverozapadu koje se i danas nalazi „valle dei Croati“ ili „hrvatska dolina“ koju čini svojevrsni savez naselja Kruč (Acquaviva Collecroce), Mundimitar (Montemitro), Filič (San Felice del Molise) i Tavela (Tavenna). Riječ je o „ostatcima ostataka“ nekada snažne hrvatske prisutnosti na središnjem i južnom dijelu Apeninskog poluotoka, koje su i moliški Frankopani nesumnjivi dio!
