Ana (77) i Jakov (87) Grabovac zajedno su već 61 godinu od čega u braku 49. On je rođeni Sinjanin, dok Ana korijene vuče s Brača iako je živjela u Viškoj ulici na Bačvicama. Upoznali su se na plaži Ovčice podno Firula gdje se svakodnevno kupala sa svojim prijateljicama. Tada je imala 16 godina. Još i danas pamti njegov "ulet" kada joj je prišao nekoliko dana nakon što je kupajući se tamo slušao razgovor koji je vodila sa prijateljicama. Upitao je ima li bilježnice i knjige iz matematike jer navodno ima nećakinju koja je završila na popravnom. Odgovorila mu je da ima i nastavila druženje s prijateljicama.
- U to vrijeme smo svi bili zaljubljeni u Elvis Presleya koji je imao cuf i bafe, a Jakov je bio prilično neuredan. Kada mi je prišao na sebi je imao kratke isfucane gaće, žutu polo majicu sa bužama od cigareta i japanke vezane konopom. Koliko je bio mudar potvrđuje i to što mi je rekao kada mu donesem bilježnicu da sa strane napišem ulicu u kojoj stanujem kako bi mi je mogao vratiti. On je polako pleo mrežu oko mene, a kada sam se zaljubila više mi ništa nije smetalo. Počeo je pričati priče kako plovi što me zaintrigiralo, a najviše mi je imponiralo da je takav jedan stariji gospodin od svita bacio oko na školarku koja kući ima svojih problema i koja ne izlazi vanka.
Sretni Božić 1975. godine
Sljedećih 13 godina su hodali jer se Jakov nije želio oženiti. U međuvremenu je kupio stan u jednom neboderu, pa bi Ana kada bi bio na kopnu živjela s njim u, kako kaže, divljem braku. To baš nisu odobravala Anina starija braća i sestre koji njenog izabranika nisu prihvatili, čak su joj govorili da će je se javno odreći, no od Jakova je više nitko nije mogao odvojiti jer ga je voljela i previše. Odlučila je 1968. godine prvi put s njim otići na brod na koji je potom redovno odlazila sve do 2001. godine. Punih sedam godina je navigavala s Jakovom iako mu službeno nije bila žena, no kako je tada bio jedan od najmlađih upravitelja svi su je prihvatili i nikada s posadom nije imala problema.
- Za brak se odlučio nakon što ga je prijatelj na jednoj večeri kritizirao i rekao da me nakon tako dugo vremena što smo zajedno mora oženiti, te da će mu on biti kum. Sutradan ujutro smo se otišli prijaviti za vjenčanje koje je doslovno bilo prisilno. U našim intimnim trenucima znala bi ga pitati kada ćemo se oženiti, a on bi mi odgovarao o Božiću. Oženili smo se na Božić 1975. godine u 11.45 sati, bili smo jedini par za ženidbu taj dan i da stvar bude gora Jakov je kasnio.
Prisjeća se da kada su otišli s njenim bratom i nevjestom u Trst kako bi kupili opravu i odijelo za vjenčanje, a to je bilo prije nego ga je prijatelj nagovorio na brak, da Jakov nije sa sobom ponio putovnicu zbog čega su ga odveli u Kopar dok oni obave kupnju. Naposljetku su imali samo vremena njemu kupiti ljetno i zimsko odijelo, dok je Ana ostala bez svečane haljine. Od tada su prošle godine.... sve dok nije otišla Jakovu na brod gdje je dočekala prekrasna vjenčanica, cipele, nakit i sve ostalo.
Kada je prvi put došla na brod na kojem je Jakov bio upravitelj Anu je totalno fascinirao, iznenadio je cijeli brod od kabine, preko salona, pa sve do blagovaonice. A bila je i na dosta većim brodovima koji su u ono vrijeme imali bazene. Na brodu je bila nevidljiva i osamljena jer dok je Jakov radio nisu mogli biti zajedno, a ona nije nikome željela smetati. I tako pune 33 godine. Odradila je Ana svoj brodski "staž" u kojem je uglavnom čitala, plela i pisala svoje brodske dnevnike.
Brodski džemperi
- Isplela sam na stotine džempera. U putu bi ih isparala, pa ponovno plela neki drugi model. Baš u tim džemperima, koje sam na kraju uglavnom sve podijelila, ostale su sve moje misli. Naučila sam se živjeti sa svojim mislima koje su mi bile najbolji prijatelj. Svoje brodske dnevnike sam počela pisati jednom prilikom kada sam na obzoru ugledala prekrasnu sliku na kojoj su naš brod pratili labudovi. Kako nisam imala fotografski aparat odlučila sam pisati ono što vidim. Spasila sam se. Do sada sam izdala pet knjiga, dvije knjige iz Škole kreativnog pisanja koju sam pohađala u Splitu i u kojoj sam sa svojih 65 godina bila najstarija učenica, te tri brodska dnevnika. Za posljednju knjigu sam od resornog ministarstva dobila nagradu.
Iako bi ga da se ponovno rodi opet odabrala za momka i muža Ana priznaje da je puno nerviralo što je Jakov uvijek kasnio, pa bi ga satima znala čekati, a uz to je na njihove rendese i odlaske na plažu ili negdje drugdje znao voditi svoju nećakinju zbog čega bi se osjećala odbačeno. Kada su počeli zajedno živjeti uvijek je prednost davao gostima dok je nju držao sa strane dajući joj onoliko koliko je mislio da joj je dovoljno.
Za pomorce kaže da su divni ljudi s kojima je vodila kratke razgovore jer nisu od puno riječi. Žao joj je kakva slika o njima postoji iako, smatra, donekle su pojedinci sami krivi jer svoj način života znaju prikazivati isključivo materijalnom vrijednošću. Dodaje da pomorci ploveći žive zaboravljeni.
"Nitko ne zna kako je živjeti u brodskom lamarinu"
Jakov je svojim brodovima prevozio pšenicu, tapioku, soju, ugljen, željezo, umjetno gnojivo, plinske turbine. Prvi brod koji je vozio išao je na ugljen, a vozio je i putničke brodove.
Ana je sa svojim Jakovom na moru znala u komadu najduže biti godinu dana, te nikada manje od 3-4 mjeseca. Zahvaljujući plovidbi vidjela je gotovo cijeli svijet osim Japana, Kine i Južno-afričke republike.
- Nitko ne zna kako je živjeti u brodskom lamarinu. Iako sam imala krasne kabine koje su bile u drvenoj lamperiji, sa tapetama, vanka s bazenima na brodu sam bila sužanj, zatvorena. Tridesetak sam puta prošla Atlantik, doživjela bezbroj teških nevera. Znala sam 15 dana biti skučena u kabini sve dok ne bi prestao fortunal, no nikada se nisam bojala za svoj život.
Kolika je snaga i strpljivost u Ani najbolje pokazuje činjenica što je usprkos mreni, ali i problemima s degenerativnom promjenom na makuli, koja je dovela do toga da danas vidi kao kroz "gazu", napisala svoje knjige. Na to je posebno ponosan njen Jakov koji je za naš portal s ushićenjem čitao dijelove teksta koje je sa srcem i dušom napisala...
