‘OBOJENI POGLED’ NA PRVI SVJETSKI RAT: O onima koji nikada nisu ostarjeli

Dokumentarac je nastao na poticaj Imperijalnoga ratnoga muzeja i britanskoga umjetničkoga programa za spomen stote godišnjice kraja Prvoga svjetskoga rata

Produkcijska ekipa redatelja Petera Jacksona preslušala je više od šest stotina sati tonskih zapisa intervjua s više od dvije stotine vojnika iz Prvoga svjetskoga rata i pregledala je oko stotinu sati izvornoga filmskoga materijala, za što im je trebalo punih godinu dana. Plod je dokumentarni film “Oni ne će ostarjeti”.


Prošle godine, 11. studenoga, na stotu godišnjicu potpisivanja primirja između Njemačke i saveznika, to jest na obljetnicu kraja Prvoga svjetskoga rata, na Britanskoj televiziji (BBC) premijerno je prikazan dokumentarni film “Oni ne će ostarjeti” (“They Shall Not Grow Old”) proslavljenoga novozelandskoga redatelja, scenarista i producenta Petera Jacksona (“Gospodar prstenova”, “Hobbit”, “King Kong”).

Dokumentarac je nastao na poticaj Imperijalnoga ratnoga muzeja i britanskoga umjetničkoga programa za spomen stote godišnjice kraja Prvoga svjetskoga rata (“14-18 NOW”), a produkciju je odradila Jacksonova kompanija “WingNuts Films” uz pomoć BBC-ja, piše piše Glas Koncila.

Britanci su s Jacksonom započeli pregovore o produkciji dokumentarnoga filma već 2015. s gotovo jedinstvenom ponudom: da on sam napiše scenarij i režira film uz samo jedan uvjet: da se na prikladan i dostojanstven način prikaže sudjelovanje britanskih vojnika u tom ratu. Može se slobodno reći da su Britanci imali dobar nos i da je Jackson u potpunosti ispunio očekivanja i još jednom dokazao da zaslužuje svoju reputaciju, iako mu je to bio prvi “pravi” dokumentarac (Jackson je 1995. godine snimio “Zaboravljeno srebro” – komediju u formi dokumentarca, “mockumentary”).

Isplatilo se!

Jacksonova produkcijska ekipa preslušala je više od šest stotina sati tonskih zapisa intervjua s više od dvije stotine vojnika i pregledala je oko stotinu sati izvornoga filmskoga materijala, za što joj je trebalo punih godinu dana. Većina toga materijala godinama je prikupljala prašinu u trezorima Imperijalnoga ratnoga muzeja i nikada prije nije javno prikazivana, a tek manji dio materijala preuzet je od BBC-ja. Nakon preslušavanja i pregledavanja izvornoga materijala Jackson je došao na ideju da osim restauracije slike (uklanjanje oštećenja i nesavršenosti kao što je “šum” na slici) doda boju i zvuk, uključujući i dijaloge kako bi postigao što vjerniji prikaz stvarnih događaja tijekom Velikoga rata.


Rezultat je kompjutorske obrade slike izvanredan i bez premca kad je riječ o starim, crno-bijelim arhivskim materijalima: vojnici, priroda, rovovi, oružje i svi drugi objekti koji su bili ovjekovječeni kamerama i filmskom vrpcom starijom od stotinu godina restaurirani su i osvježeni gotovo do savršenstva i izgledaju gotovo kao da su suvremenom tehnologijom snimljeni nedavno. Uz to, profesionalni čitači s usana uspjeli su »skinuti« dijaloge vojnika u kadrovima iako nisu tonski snimljeni jer to tada, tijekom I. svjetskoga rata, još nije ni bilo moguće (tek je 1923. godine izumitelj Lee de Forest demonstrirao »phonofilm« – tehnologiju koja je omogućila da se zvuk snima paralelno uz sliku na filmskoj vrpci). Nakon toga profesionalni glumci dali su glas vojnicima s naglaskom krajeva Velike Britanije iz kojih su dolazili, a besprijekornom sinkronizacijom i kolorizacijom stvoren je dojam da je sve izvorno snimljeno u boji i sa zvukom.



Treba dodati da su programeri odradili odličan posao s algoritmima koji su ispravili nizak broj sličica u sekundi koji tada još nije bio ni standardiziran i kretao se između 12 i 16. Naime, kada se takav materijal konvertira u video po današnjim standardima (24 ili 25 sličica u sekundi), obično dolazi do treperenja slike, a ljudi i objekti u pokretu izgledaju neprirodno – ili ubrzano ili usporeno i “trzavo”, ali Jacksonova ekipa uspjela je to ispraviti tako da su kompjutorski generirane dodatne sličice.

Uz sve to, pokazao se kao pun pogodak Jacksonov redateljski izbor da u dokumentarac ne ubacuje dodatne podatke o konkretnom mjestu, vremenu i vojnim postrojbama koje su prikazane, što bi gledatelju zasigurno skrenulo pozornost sa slike i zvuka i naposljetku oslabilo opći dojam autentičnosti.

Poštovanje umjesto mržnje

Umjesto naracije tijekom cijeloga filma redaju se izjave vojnika koji su sudjelovali u ratu, što je zasigurno autentičnije i dojmljivije od standardne naracije. Posebno je dojmljiva i poučna činjenica da britanski vojnici nisu doživljavali i opisivali zarobljene njemačke vojnike kao zle ljude, nego su u njima vidjeli unovačene vojnike kojima je bilo dosta rata: muževe i otčeve, radnike i zanatlije kao što su bili i oni sami. Ta spoznaja još je važnija i dojmljivija ako se uzme u obzir prilično intenzivna i nesmiljena britanska vojna propaganda koja je glorificirala britanske i ozloglašavala njemačke vojnike gotovo do razine dehumanizacije.

Doduše, treba primijetiti i to da su britanski vojnici u tim intervjuima, koji su snimljeni prije više desetaka godina, bili više blagonakloni prema Bavarcima nego prema Prusima, ali općenito gledajući, nije iskazivana mržnja prema neprijateljskim vojnicima unatoč spomenutoj propagandi te velikim gubitcima i dugotrajnoj teškoj i traumatičnoj situaciji rovovskih bitaka.

Jedini prigovor nekih povjesničara i stručnjaka iz Imperijalnoga ratnoga muzeja što se tiče izgleda konačne verzije filma bio je u s vezi bojom tenkova koji su možda ipak bili izvorno obojeni u smeđu boju, a u Jacksonovu filmu obojeni su u zelenu. Međutim, u stvarnosti su takvi tenkovi bili bojeni i u zelenu i u smeđu boju, ovisno o seriji. Takve detalje, uostalom, prosječni gledatelj ne će ni primijetiti, ili ako ih i primijeti, ne će ga posebno dojmiti, ali sigurno će ga dojmiti potresni kadrovi mrtvih i ranjenih vojnika. Ti kadrovi toliko su snažni i dojmljivi da se može reći da daju novo svjetlo na sve teškoće i traume s kojima su se suočavali vojnici u Velikom ratu, a posebno kada se restaurirani kadrovi iz Jacksonova filma usporede s kadrovima u izvornom obliku. Zbog svega navedenoga iznenađujuće je da taj izvanredni dokumentarac nije bio nominiran za Oscara ni druge važnije nagrade: do sada je osvojio tek nagradu za miksanje zvuka, sinkronizaciju i specijalne efekte sa zvukom (od Američkoga udruženja filmskih montažera zvuka).

Iz ljubavi prema neviđenomu djedu

Peter Jackson posvetio je dokumentarni film »Oni ne će ostarjeti« svojemu djedu Williamu Jacksonu (1890. – 1940.) koji je i sam sudjelovao u Prvom svjetskom ratu i, kao ni mnogi drugi, nije doživio starost jer je umro od posljedica ranjavanja u pedesetoj godini, dvadeset i jednu godinu prije Peterova rođenja. Ipak, unuk je za svoga djeda i njegovo sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu čuo od svoga otca. Redatelj se zbog toga posebno zainteresirao za Prvi svjetski rat pa je već i prije početka rada na snimanju dokumentarca imao solidnu količinu informacija, kao i nemalu kolekciju uniforma i raznoga oružja iz Rata.

Traume vojnika

Dokumentarni film »Oni ne će ostarjeti« nije tipični povijesni dokumentarni film među ostalim i zato što se ne trudi dati ni presjek događanja, ni kontekst, ni različite perspektive, nego se samo i isključivo bavi iskustvima britanskih vojnika. Ipak, redatelj i producent Peter Jackson uspio je prikazati tipične teškoće i traume svih vojnika u Prvom svjetskom ratu s kojima bi se zasigurno mogli poistovjetiti i vojnici iz Francuske, Rusije, Italije, Austro-Ugarske i svih drugih država i naroda koji su sudjelovali u tom dugom, brutalnom i krvavom sukobu. Na žalost, sva ta stradanja nisu bila dovoljno snažna lekcija za trajni mir, nego je postao klica za novi svjetski rat koji je započeo samo 21 godinu nakon kraja Prvoga, piše Glas Koncila.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime