Valentina i Kristina, uspješno razdvojene sijamske blizanke već su godina dana kod kuće.
Odličnog su zdravlja. Čak ni lijekove trenutano ne uzimaju i ne zamaraju se pandemiju jer, kaže majka, život na selu je izolacija, prenosi portal 24 sata.
Prošli smo puno gorih stvari pa ovu pandemiju ne mogu ni doživjeti. Naš djevojčice žive pravi seoski život: igraju se na dvorištu u prašini i blatu sa sekom, bracom i životinjama. Jedu sve što sami sadimo, nešpricano i svježe ubrano i što je najvažnije odličnog su zdravlja.
Priča nam nasmijano majka Marija Tambolaš (26) koja dok se u pozadinu čuju veseli dječji glasovi. “Am, am, am daj daj”, ori kroz slušalicu glasić koji je melem za uši. Javlja se to jedn od sijamskih blizanki za koje zna cijeli svijet. Prošlo je već godina dana otkako su iz bolničke sobe stigle u svoj topli dom seki Maji (7), braci Ivanu (5) i svojim roditeljima.
Ma vidi je kako je uporna. Traži me čokoladu i neće prestati dok ne dobije. To je Valentina – pojašnjava nam majka ističući kako im vrlo rijetko daju takve slastice jer ipak zbog jetre i želuca moraju paziti da ne jedu masno i slatko.
– Držimo se preporuka no za blagdane i proslave malo im progledamo kroz prste. Tako su za Božić omastile prstiće u pečenom odojku, a za krstitke su guštale u pečenoj janjetini – otkriva Marija ‘poroke’ blizanki.
U Bušetini kraj Virovitice korona virus je nešto o čemu tu i tamo čuju iz medija no kako život na selu je ionako svojevrsna samoizolacija, ne zamaraju se pandemijom. S malo ljudi imaju kontakata, a majka Marija kaže da poštuju mjere pri odlasku u trgovinu.
– Maske, dezinficijensi, razmak znamo sve i pridržavamo se toga na javnim mjestima no cure ionako ne idu s nama u trgovinu – kaže majka. Najstarija seka Maja krenula je ove godine u školu.
– Obožava školu jer kaže da se ondje ide odmoriti od svih nas – nasmijano će Marija koju kada pitate kako joj izgleda jedan dan s četvero djece, životinjama, vrtom i ostalim obavezama kaže: “Probudim se i dok se okrenem je mrak i ne znam za sebe. Ali obožavam život na selu i presretna sam što su mi djeca danas zdrava jer se mi tako prema njima i ponašamo, kao da se nikada ništa nije dogodilo”. Iako vrijeme brzo prolazi, ove sijamske blizanke nisu zaboravljene.
– To nisu moja djeca i od supruga, to su djeca svih nas jer kada nas potpuni stranci susretnu na ulici ne pitaju da li smo to mi o kojima se pisalo i slično nego pitaju: “Kako su naše cure?! Oni divni liječnici i dragi Bog vratili su nam ih zdrave kući – dodaje majka. Valentina i Katarina zaista su jedinstvene jer to su jedine sijamske blizanke na svijetu koje su bile spojene s jetrom i crijevima, a da su uspješno razdvojene. Tek ožiljci od operacije podsjećaju roditelje na preživljene strahove no i oni, kako rastu, polako blijede.
– Uvijek će ih imati no kako cure rastu tako se ravnaju i nabori na ožiljcima. Od početka pandemije u dogovoru s liječnicima nisu dolazili u Zagreb. Točnije bili smo zadnji puta prije dva tjedna nakon nekoliko mjeseci. Skinuli su ih s lijekova koje su uzimale za smirivanje želučane kiseline i za četiri mjeseca je opet kontrola. Ako sve bude uredu možda više lijekove neće ni trebati – kaže zadovoljno majka. Uz seku i brata koji se obožavaju igrati s njima, imaju i pregršt igračaka no su za blizanke sporedna stvar.
– Najviše vole lonce i poklopce pa mi ulaze u kuhinjske elemente i sve vade van. Igračke pogledaju kad sve posložim, popričaju nešto na svom bebastom jeziku pa sve pobacaju i odu. Za to njima one služe. Kristina se obožava odijevati pa sve što nađe od krpe, majica., čarapa, haljina sve odmah stavlja na sebe, dok Valentinu moram ju uhvatiti da je presvučem – kaže majka koja ih, za razliku od drugih, lako razlikuje.
– Valentina je sitnija, žilavija i okretnija. Prohodala je s 15 mjeseci dok je Kristina mjesec dana kasnije, teža je za kilu od seke, ali ona više priča i već laže po dvije riječi – opisuje majka razlike kod blizanki. Objema su prve riječi bile “tata”.
– Tako vam je to, a zamislite Valentina zna, ali mi ne želi reći mama nego me zove “baba” – nasmijano će majka koja se nerado prisjeća svega što su proživjeli. Ponekad, dodaje, suprug i ona “škicnu” u album sa slikama iz bolnice pa im se u bljeskovima b+vrate strahovi i nesigurnost koju su tada proživljavali. S odmakom od gotovo dvije godine majka Marija nam priča kako je doznala da nosi sijamske blizanke i kako je osobno sve preživljavala.
– Bilo je to u 12 tjednu trudnoće kada je moj ginekolog Kovačević iz Virovitice posumnjao. U 14 tjednu vidjelo se da su dvije bebe, a doktor Kovačević je primijetio kako jedna drugu povlači pa nas je posao u Zagreb na Sv. Duh i tamo su potvrdili njegove sumnje. Živjeti s tom spoznajom devet mjeseci i cijelo vrijeme strahovati što će biti zaista ne želim nikome da se ponovi. Naravno da sam odmah išla guglati i kada sam vidjela što nisam trebala i što niti jedna trudnica ne bi trebala, prestravila sam se. Nakon toga sam odlučila da više ništa na tu temu ne otvaram, da idem iz dana u dan i molim se čudu – priča majka. Molitve su joj uslišane, ali put do toga bio je dug i težak.
Nakon carskog reza, blizanke su prevezli u bolnicu Rebro gdje ih je tim stručnjaka uspješno razdvojio u šestom tjednu života. Majka ih je rodila u sedmom mjesecu trudnoće, a kako su ih odma prevezli u drugu bolnicu sljedećih pet dana za majku su bila noćna mora.
– Ležala sam na Sv.Duhu, a moje bebe za koje nisam znala kako će preživjeti do operacije, bile su na drugom kraju grada. Nema goreg za majku nego da svoju djecu ne može vidjeti, zagrliti, a kada znate da ih čeka teška operacija kakvu nitko u svijetu do njih nije preživio, strah je neopisiv. No suprug i ja smo zaista imali puno povjerenje u naše liječnike kojima ću vječno biti zahvalna kao i divnim sestrama s Rebra koje su požrtvovno brinule o našim curama – opisuje majka. Nakon uspješnog razdvajanja početkom 2019., roditelji su svaki drugi dan putovali iz Virovitice do zagrebačke bolnice svojoj djeci.
– Suprug je morao raditi jer ipak je to trebalo isfinancirati, a morali smo brinuti i za naše drugo dvoje djece tako da je taj period uistinu bio kaotičan – priča majka koja nam otkriva što je radila u vlaku dok je sama putovala u bolnicu.
– Učila sam. Da, učila sam za autoškolu i položila taman kada su cure stigle kući. Naime, Maja koja sada ide u školi, tada je išla u predškolu pet kilometara od nas. S četvero djece znala sam da moram biti mobilna i da nema izbora nego položiti vozački.
Imala sam strah od vožnje i auta, ali i to sam prebrodila – kaže nam hrabra majka. Otkriva nam da su i njezine tete blizanke (op.s. majka joj inače ima osam sestara i braće) i da, iako ima preko 30 bratića i sestrični, nitko do sada osim nje nije imalo blizance, piše 24 sata.
