Nakon što su se HSP-u pridružili general Željko Glasnović, Bruna Esih, Alin Kavur i brojni drugi, na Stepinčevo, pristupnicu HSP-u potpisao je hrvatski odvjetnik, povjesničar, političar, publicist i diplomat Tomislav Jonjić.
Jonjić je autor brojnih knjiga među kojima su Hrvatska vanjska politika 1903.-1945., Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898.-1918.), Antun Gustav Matoš: pod Starčevićevim barjakom, Hrvatski nacionalizam i europske integracije. Suautor je knjige Hrvatska između slobode i jugoslavenstva: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 8. i 9. siječnja 2009. u Zagrebu.
Pojasnio je zašto Hrvatska stranka prava.
Kad sam prije 34 godine, 6. travnja 1990., pristupio netom obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava, nisam to učinio samo zbog magnetske privlačnosti njezina imena, a još manje zbog očekivanja da ću kroz nju ostvariti nekakvu „političku karijeru“, jer: HSP je već nagovijestio da na predstojećim, prvim demokratskim saborskim izborima neće sudjelovati, a mene je zanimala država, ne „karijera“. Volove, pak, nisam htio peći niti sam pekao ni tada ni kasnije.
Pristupio sam HSP-u zbog toga što je on bio jedina stranka koja se ni u ono doba, čak ni iz taktičkih razloga, nije skrivala iza avnojsko-zavnohovskih fraza, takozvanoga Socijalističkog saveza i takozvane „socijalističke demokracije“, tih instrumenata jugoslavenske okupacije Hrvatske 1945.-1990. godine. Naprotiv, HSP je jasno, nedvosmisleno i bezuvjetno zahtijevao neovisnu hrvatsku državu, oslanjajući se na vlastitu baštinu te tako nasljedujući i one organizacije i stranke u domovini i emigraciji koje su nakon zabrane Hrvatske stranke prava u siječnju 1929. čuvale i promicale starčevićansku političku misao.
Danas smo, nažalost, u situaciji koja po mnogočemu nalikuje onoj iz kasnoga jugoslavenskog doba. Hrvatska država formalno postoji, ali je osakaćena u svakom pogledu: teritorijalnom, duhovnom, političkom, kulturnom i gospodarskom. Sve je u njoj na većoj cijeni od same Hrvatske; već desetljećima se sve poduzima da se hrvatstvo kompromitira, ponizi i obezvrijedi; sve što je autentično hrvatsko – od Bašćanske ploče preko Marka Marulića do Domovinskog rata – proglašava se natražnim i vrijednim samo poruge; sve što Hrvatsku negira – od tobože jedinstvenoga jugoslavenskog jezičnog i kulturnog prostora do kvazieuropskog internacionalizma – vrijedno je samim time što potkapa i dokida hrvatski identitet, samosvijest i ponos.
To su razlozi naše demoralizacije, to je temeljni uzrok naše demografske katastrofe. Suprotstaviti se tom procesu rashrvaćivanja, pitanje je elementarnog morala i odgovornosti; stati mu na put u redovima Hrvatske stranke prava – stranke koja ne nudi sinekure i karijere, nego obećava suze, znoj i krv, pitanje je časti.
I, povrh toga, to je odraz svijesti da je starčevićanska misao nadživjela i veće prijetnje i ljuće nasrtaje. U skladu s time sam tijekom ovih desetljeća – i kad formalno nisam pripadao Hrvatskoj stranci prava – govorio i pisao da HSP ima zadaću ponovno postati stožernom starčevićanskom strankom, onom oko koje će se okupiti sve starčevićanske snage, bez obzira na nazive skupina kojima trenutno pripadaju.
Nitko nam nije dao pravo sumnjati; nitko nas nije ovlastio da se bojimo. A kao što je dva puta pobijedila u 20. stoljeću, Hrvatska će pobijediti i u dvadeset prvome!
