John Mary, nigerijski nogometaš koji trenutačno igra za novosadsku Vojvodinu, ispričao je u intervju za srpski MozzartSport o najstresnijem danu u životu. Kao dječak živio je u mjestu Kaduni.
- Roditelji su me poslali u dućan i na putu do njega video sam skupinu vojnika kako oštre noževe, bili su zakrivljeni pri vrhu, poput onih perzijskih. Mislio sam da se spremaju na kolinje, ali oštrili su ih iz drugih razloga. Prepoznao sam neke od njih, jer sam igrao nogomet s njihovim sinovima. Svi dućani bili su zatvoreni, izašao sam na glavnu cestu i vidio ljude koji bježe u automobilima. Otišao sam kući i rekao ocu: "Nećemo jesti ništa večeras izgleda da je sve zatvoreno."
Moj otac je imao jake političke veze, nazvao je neke prijatelje i brzo saznao što se sprema. U međuvremenu je pao mrak i više se nismo mogli evakuirati. Živjeli smo u kompleksu od četiri vile i prvo smo čuli vrištanje u jednoj susjednoj vili i vidjeli smo da su je zapalili s ljudima zatvorenim unutra. One koji su uspjeli izaći iz vile, uhvatili su i pogubili, mi smo sve to gledali kroz prozor. Znali smo da je sljedeća naša, čuli smo ih ubrzo na vratima kako viču i pozivaju na smrt. Ne samo muškarci već i njihove žene, obitelji koje smo poznavali i do jučer pozdravljali na ulici. Sljedeća scena – moje dvije sestre, otac, majka u naručju s bebom i ja klečimo ispred kuće, spremni da budemo pogubljeni.
Tijekom 20 godina nije imao snage da priča o ovom incidentu
- Želim to skinuti sa srca i zato što me oslobađa mržnje koju osjećam prema drugim religijama. Nije riječ o muslimanima, kršćanima, pravoslavcima ili katolicima. Ono što sam naučio kao dječak je da političari koriste religiju kao gambit. Poštujem ljude i njihova vjerovanja, ali nemojte meni govoriti da u nešto moram vjerovati. Ne poslije onoga što sam vidio. Kad proživiš to tako mlad, više se ničega ne plašiš u životu i svi ostali izazovi nisu ni blizu stresni.
Kako je završila scena ispred kuće?
- Živote nam je kupio jedan utjecajni čovjek iz muslimanske zajednice, zato što je poznavao mog oca i njegovog oca i zna koliko je naša obitelj bila jaka u prošlosti. Drugi dan su nas odvezli na istok i tako smo preživjeli.
Ovaj tridesetdvogodišnji napadač proputovao je pola svijeta, od prašnjavih terena Afrike, preko egzotičnog Tajlanda i unosne Kine, pa sve do Balkana. Njegova odiseja započela je u Kamerunu, u omladinskom pogonu kluba AS Fortuna de Mfou Yaoundé, iako je rođen u nigerijskoj saveznoj državi Anambra. Već kao tinejdžer otisnuo se u nepoznato, a prva postaja bila mu je Azija. U Tajlandu je promijenio čak četiri kluba u samo dvije godine, igrajući za Buriram United, Bangkok Christian College, Krabi i Prachuap. Pravi izazov tek je slijedio kada je u siječnju 2015. godine odlučio prihvatiti poziv iz Europe. Potpisao je dvoipolgodišnji ugovor s Vojvodinom, srpskim prvoligašem, nadajući se da će to biti njegova odskočna daska za veliku scenu.
Umjesto slave i golova, dočekala ga je noćna mora. Gotovo da nije ni osjetio travnjak, jer je ubrzo doživio jednu od najtežih sportskih ozljeda, puknuće prednjeg križnog ligamenta. Uslijedio je dug i mučan oporavak, a klub na kraju nije imao strpljenja i ugovor je raskinut.
