Ako krenete automobilom iz Zmijavaca prema selu Podosoju u općini Runovići i obratite pažnju na svoj okoliš vidjet ćete ogromne stijene koje u mraku nalikuju kršnim momcima koji čuvaju selo.
Na prvi pogled možda ćete pomisliti da ih je nekad donio i ostavio kakav bager ili da su dio nekog građevinskog projekta. I gadno ćete se prevariti.
U selu Podosoje već stotinama godina ćule ćulci - čuvaju vinograde, selo, ali i mlade udovice i djevojke.
Svi se sjećamo nezaboravne serije Prosjaci i sinovi u kojoj je prikazan nemilosrdni običaj Imotske krajine u kojemu su se trudne neudane djevojke bacale u bunar bježeći od sramote koja im je nanesena.
No, bilo je i onih koje su se bolje snalazile. Njihovu su dječicu pravili ćulci. I u tome nije bilo ništa u što se nije moglo povjerovati. Kad bi se kod mlade djevojke ili udovice pojavila neočekivana trudnoća, govorile su da bi se ćulci noću pretvarali u stasite muškarce i da im je dijete - naćulio ćulak.

Što su ćulci?
Petar Gudelj u knjizi Zmija mladoženja zapisao je staru predaju iz Dalmatinske zagore o ćulcima, velikim kamenim stupovima koji su stajali u vinogradima i smatrali se svojevrsnim kamenim dvojnicima muškaraca iz kuće.
Prema vjerovanju, svaki je muškarac imao svog ćulka koji je čuvao vinograd i simbolično predstavljao njegovu prisutnost. Kada bi pri krčenju zemlje pronašli velik kamen, ljudi bi govorili da je to ćulak, podizali bi ga uspravno na gomilu ili zid te ga uz molitvu polijevali vinom, čime bi postajao čuvar vinograda i svojevrsni član obitelji.
U narodnoj predaji ćulci su imali gotovo ljudska svojstva. Govorilo se da noću silaze sa svojih mjesta, sastaju se i lutaju selima, a prije zore se vraćaju u vinograde. Ako bi se ćulak nagnuo ili pao, vjerovalo se da je njegov gospodar umro ili poginuo, pa su se ljudi oko kamena okupljali i oplakivali ga kao da je riječ o samom čovjeku.
U pričama se spominje i da ćulci oživljavaju kada grožđe počne dozrijevati - silaze u vinograde, gaze grožđe i okreću bačve u podrumima. Jedna legenda govori i o staroj bačvi vina za koju se tvrdilo da su je ćulci zgazili još prije nekoliko stoljeća, što dodatno pokazuje koliko su te kamene figure u narodnoj mašti bile povezane s vinogradima, vinom i životom sela.
Misteriozni ćulci u Runovićima - nitko ne zna otkad su i tko ih je naćulio
No, ima i ćulaka za koje nitko ne zna tko ih je i kada donio i naćulio.
U Podosoju, odnosno Protrkama, stoje četiri ćulka ljudske veličine. Nitko ne zna od kada stoje pored ceste, tko ih je i kada donio i postavio uz seoski put. A kada znanost nema objašnjenje, fratar nema zapisano i kad se stručnjaci ne slažu - uskaču legende i narodne predaje.
Legendi o misterioznim ćulcima je mnoštvo - u stara vremena govorilo se da su ih donijeli divovi koji su nekad živjeli u Imotskoj krajini, a ovdašnjem narodu nisu strane ni legende o nadnaravnim silama koje su ćulke naćulile uz put od Zmijavaca prema Podosoju.
Nekoliko kilometara dalje u mjestu Umljani, stoje dva najmisterioznija ćulka ovih prostora. Nedaleko staze Andrijice Šimića nalaze dva ogromna ćulka za koje mještani tvrde da su stariji od tisuću godina.
Gledajući ih pored puta i vinograda zaista se ne može nagađati kako je moguće da su se pojavili upravo tu gdje ponosno stoje već stotinama godina.
"Svake godine na Svetog Juru sunce izlazi točno po sredini ćulaka", govori nam Mladenka Puljiz, u cijeloj krajini poznata kao najvrsnija poznavateljica samoniklog jestivog bilja. Mladenka dobro poznaje cijeli svoj kraj, ali i njegove legende i mitove.
"Ova dva su zasigurno starija od nekoliko tisuća godina. Vjerojatno su iz brončanog doba. Postoji i legenda da su ih dvije Runovićanke donijele ispod ruke", smije se Mladenka, a mi smo odlučili povjerovati baš u tu verziju događaja.




