Naša Mia Milković, fotoreporterka koja upisuje četvrti razred gimnazije, zaplakala je pod silinom emocija na jučerašnjoj utakmici između Hajduka i Villarreala. Kamere su uhvatile taj moment i Mia je postala nehtijući medijska zvijezda. Odjednom se našla s druge strane objektiva. Fotografijom, onako profesionalnije, kako je rekla, bavi se od prosinca prošle godine.
Prati kulturu, kazalište, ali Hajduk joj je na prvom mjestu.
Ako ti je moto "Prvo Hajduk pa onda svi ostali", onda je mala šansa da momak bude dinamovac?
- Nemam ga, al iskreno, da ga imam ne bi ni on bio prije Hajduka. Ništa mi nije prije Hajduka, pa ni ja sama.
TV kamere su te našle na tartanu sa suzama u očima. Je li to zbog snažne impresije, podrške publike igračima Hajduka iako su izgubili utakmicu?
- Već sam na poluvremenu bila gotova. I onda kad su krenule pisme, "Zbog jedne ljubavi" i "Bile boje" još me više pokosilo. Cijelo drugo poluvrijeme sam priplakala. I kad je krenula sudačka nadoknada i pisma "A kad padaš ti i kad ti ne ide osvrni se, iza tebe sve odjekuje" i "Ako ne uđeš u Ligu pravaka bodrit će te grupa luđaka" i to trešti 35 iljada ljudi, još sa fotoreporterima okolo i poraza 6:2, kad stadion toliko trešti i doslovno se trese vidiš da nije poraz taj koji boli, već što su ostavili srce na terenu, a nisu uspili dat ni jedan gol.
Da su bar zabili gol, pobijedili jedan nula pa ajde, to je ipak nešto drugačije. Boli dosta ovo. Mene svaki poraz Hajduka boli, pa i kad ostane X sa Belupom. Tako smo izgubili prošlo prvenstvo. Lopta je okrugla, svašta se događa, pa eto. Nemamo sriće već dugo vrimena, pa da je pravde, valjda će ova godina biti uspješna.
Vrlo je vjerojatno će te TV kamere pratit i na sljedećoj utakmici Hajduka.
- Mislim da me kamere neće vidjet sljedeću utakmicu na tartanu, osim ako se ne ukaže neka prilika. Ja sam dite sjeveroistoka koje para grlo svaku utakmicu. Nebitno, gubimo, vodimo, ja dajem sto posto od sebe u navijanje jer znam što podrška znači. I meni u životu podrška puno znači, a pogotovo znam koliko klubu znači, Hajduku kao velikoj instituciji jer nakon četiri poraza se skupi 23 iljade ljudi na Lokomotivi to je toliko nešto neopisivo to ne može razumit nitko tko to ne doživljava.
Znači sljedeću utakmicu pratiš sa sjeveroistoka. Je li to bijeg od kamera?
- Ne volim se izlagat u javnosti, probijati u medijima. Tko me god pitao, rekla sam da sam tu samo sporedni akter. Tu su svih 85 iljada članova i oni koji će tek postat, koji su umrli i koji će se tek rodit. Cili svit je tu bio jučer sabran u meni. Samo sam imala, ne znam je li srića ili nesrića, da me uhvatila kamera. Ne volim izlazit u javnost, Hajduk je bitniji.
Na udaru si zločestih komenatara. Koliko te to pogađa?
- Pročitala sam ih dosta. Ima negativnih, ali me iskreno ne pogađaju. Pišu kao: obećao joj momak da će je zaprosit ako 'bili' prođu, nisu prošli, ostat će stara cura do kraja života. Smijem se koliko su debilni komentari. Niti znaju imam li momka ili nemam. Imam tek 18 godina. Sad sam samo u Hajduku i tome svemu. Boli me samo kad nepotrebno vriđaju Hajduka. Kad govore o stvarima koje ne razume, tipa da Dinamo puni kasu Hajduku, zbog nas ste tu di jeste, to mi je ono... koliko god 'pomagali' Hajduku i ostalim klubovima, i zbog koeficijenta i novčano... to više nije rivalstvo... jer kad igrate prljavo, ne igrate pošteno... i ja stojim iza toga, iza takvog mišljenja kao i puno ljudi.
Od fotoreportera se očekuje objektivnost, nepristranost, staloženost, mirnu ruku u najnapetijim situacijama. Kako se ti nosiš s time? Što su ti kolege rekli?
- Većinom su me tapšali po ramenu. Kao, ajde, bit će dobro. Kažu, to je samo jedan od momenata koji je bio i koji će bit, nemoj baš toliko k srcu primat. Porazi su sastavni dio života i utakmica. I šta je Valdas Dambrauskas rekao, više se nauči iz jednog poraza nego iz jedne pobjede. Trudim se bit što objektivnija jer je to takva vrta posla gdje ne možeš bit previše pristran iako znaš šta u duši osjećaš. Ali kad je u pitanju Hajduk to me ne ide nikako.
