Suradnik DW-a Matthias Grimm našao se u Petrinji za vrijeme potresa u utorak. Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
Baš početkom ovoga tjedna sam nakon nekoliko godina ponovo posjetio Petrinju, gdje živi moja tetka s obitelji. Prije sam redovito dolazio. Sjećam se još svakodnevnog igranja vani s djecom iz susjedstva, po cijeli dan u prirodi, buđenja uz kukurijekanje pijevca, odličnih kolača bake mojeg bratića i naših roditelja koji su sa susjedima iz večeri u večer kartali belu te slušali pop i rock muziku iz njihove mladosti.
Kada sam stigao u ponedjeljak (28.12.) poslije podne, Petrinjci su u ranim jutarnjim satima već doživjeli prvi jači potres. Kod ljudi koje poznajem na sreću nije bilo veće štete. Tu večer smo proveli s prijateljima iz djetinjstva prepričavajući nekadašnje doživljaje, kartajući i pjevajući.
Činilo nam se kao cijela vječnost
Kada smo se idućeg jutra probudili, jučerašnji potres nam se činio nekako daleko i nestvarno. Nešto iza podneva moja je tetka kuhala kavu, 14-godišnja sestrična je još ležala u krevetu, a 20-godišnji bratić bio u kupaonici. Iznenada se sve počelo tresti: zemlja, kuća, namještaj, zidovi. Sve oko nas se počelo ljuljati i vibrirati takvim intenzitetom, kakav si čovjek teško može zamisliti ako to ne doživi. Moj bratić je istrčao iz kupaonice sa četkicom u ustima dozivajući svoju sestru. Ona je jedva izašla iz sobe, jer se komoda pomaknula i zakrčila vrata. Cijela kuća se ljuljala.
Svi savjeti o postupanju u slučaju potresa u tom trenutku su bili zaboravljeni. Jedina misao nam je bila kako što prije izaći van jer smo imali osjećaj da se svakog trenutka sve može urušiti na nas.
Kad smo došli u prizemlje, izveli smo iz sobe bolesnog djeda mog bratića. Cijelo vrijeme su oko nas padale svjetiljke, ormari, suđe…
Na dvorištu smo se našli bosonogi u majicama, moj bratić je još uvijek držao četkicu za zube.
Ne mogu reći koliko dugo je trajao potres - prema izvještajima ne duže od 20-30 sekundi. A nama se to činilo kao cijela vječnost.
Dim je izlazio kroz rupu gdje je maloprije bio dimnjak
Vani su štete na kući bile vidljive golim okom. Dimnjaci su pali i ostale su rupe u krovištu. Kada smo stajali na dvorištu, zemlja se ponovo počela tresti i dizati, čulo se nešto kao potmula grmljavina. I tako svako malo.
Nedugo nakon toga čule su se prve sirene. Kuća moje rodbine se nalazi na prometnici koja povezuje Sisak i Petrinju. Tom su cestom sada počela juriti vozila hitne pomoći, vatrogasci, kamioni, a potom su pristigli i bageri. Kolona vozila praćena plavim svjetlima i sirenama nije prestajala.
A mi smo stajali na dvorištu, paralizirani i nesposobni za bilo što. Tada još nismo znali kakvo je stanje u samom centru grada i koliko ima ljudskih žrtava. Moj bratić, sestrična i ja smo krenuli prema gradskom središtu kako bismo ponudili pomoć. Usput smo vidjeli ljude koji su, isto kao i malo prije mi, šokirani stajali pred kućama. Posjetili smo jednog 92-godišnjeg starca o kojem su se u doba korone povremeno brinuli moj bratić i njegovi prijatelji. Njegov je krov bio potpuno uništen, no on je bio neozlijeđen. Nismo ga uspjeli nagovoriti da napusti svoj dom. Naložio je vatru u peći. Dim je izlazio kroz rupu na krovu gdje je do malo prije bio dimnjak.
„Radije ću umrijeti nego pobjeći iz kuće"
Poslijepodne smo odlučili otići kod moje bake u Bjelovar, jer u kući u Petrinji nije bilo moguće prenoćiti. Morao sam ponovo ući unutra i spakirati kofer, jer sam dan kasnije (30.12.) zrakoplovom trebao putovati kući u Njemačku. U svom tom kršu i lomu jedva sam našao svoje stvari i dokumente. Moja teta je pakirala stvari za sebe i djecu. A onda je zemlja opet počela podrhtavati. Ne jako, ali dovoljno da panično istrčimo iz kuće.
U međuvremenu se kući vratila i baka mog bratića. Ona radi u petrinjskom staračkom domu, odakle su morali evakuirati stanare. Kada su čuli da ćemo mi otići u Bjelovar, baka i djed su odbili ići s nama. Rekli su da će „radije umrijeti nego pobjeći iz kuće". Baka je ponavljala da je već u ratu ostala bez kuće i da joj se to neće opet dogoditi. Rekli su da će biti u podrumu, a u slučaju novog potresa će spavati u autu. Unatoč svim našim nagovaranjima, nisu htjeli s nama.
Nakon dramatičnog oproštaja punog suza našli smo se u koloni automobila s ljudima koji su također napuštali Petrinju u potrazi za krovom nad glavom. U suprotnom smjeru su pored nas i dalje prolazila vozila s plavim rotirkama i sirenama. Na obje strane ceste vidjeli smo oštećene kuće i automobile. Obližnja benzinska crpka je bila skoro blokirana, jer su mnoge obitelji pokušale istovremeno natočiti gorivo i kupiti nešto za piće.
Dani za pamćenje
Tek po dolasku u Bjelovar primijetili smo koliko smo gladni – cijeli dan nismo ništa jeli. Šok je polako popuštao. Zaspali smo sretni što imamo krov nad glavom. A onda nas je u srijedu (30.12.) oko pola sedam probudilo podrhtavanje tla. Prozori i ormari su se tresli. Odmah nas je uhvatila panika. Skočili smo iz kreveta i namjeravali onako u pidžamama istrčati iz zgrade. No sve se ubrzo smirilo. Dugo nam je trebalo da ponovno zaspimo.
Nekoliko sati kasnije morao sam za Zagreb, odakle je polijetao moj zrakoplov za Köln. Moja teta je rekla da ne zna kada će se opet moći vratiti kući i hoće li se ondje ikada više osjećati sigurnom. Stručnjaci su najavili nove potrese, no koliko jake i česte – to nitko ne može reći. Ta neizvjesnost i s time povezani strah ljude će sigurno još dugo pratiti. I sve to na jednom području čiji stanovnici ionako nemaju mnogo, a i to malo što imaju sada su izgubili.
Hrvatsku sam napustio s dvojakim osjećajima: s jedne strane sam bio sretan što ću biti na sigurnom, ali istodobno sam se loše osjećao jer ostavljam rodbinu u tako teškoj situaciji.
U Petrinji sam u djetinjstvu proveo lijepa vremena. No najviše će mi u sjećanju sigurno ostati ova dva posljednja dana.
