Pušenje se posljednjih desetak godina poprilično ograničilo u Hrvatskoj, ali još uvijek je moguće pronaći mjesta na koje se uvedeni zakoni odnose, a puni su dima, piše N1.
Primjerice, u europskim gradovima pušenje je strogo zabranjeno u svim zatvorenim prostorima, osim ako nisu posebno prilagođeni i izolirani od nepušačkog dijela. Naime, čak 25.000 Europljana godišnje umire od pasivnog pušenja, njih oko 800.000 od aktivnog, zbog čega je potrebno nekako doskočiti problemu.
Prema Smokefree organizaciji, koja konstantno nadopunjava interaktivnu kartu o (ne)pušenju u europskim zemljama, može se vidjeti gdje je pušenje strogo zabranjeno i gdje se pravila striktno poštuju, kao i gdje ili nije zabranjeno ili se ne pridržava pravila. Sve to odnosi se i na e-cigarete i vaping, iako je taj segment kaskao, no posljedice su jednako teške ili teže pa se zakonima i tome staje na kraj.
Nema više “pušiš k’o Turčin”
Nepušačima će u tom smislu najatraktivnije biti Austrija, Belgija, Češka, Finska, Francuska, Mađarska, Island, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Velika Britanija, Francuska i Turska, što znači da se više ne može reći “pušiš k’o Turčin”. Slovenija je pak jedina od zemalja bivše Jugoslavije koja se može pohvaliti istinskom zabranom pušenja, a tim putem ide i Crna Gora, piše N1.
Time dolazimo do ostatka društva nekadašnje države, u prvom redu Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, gdje se pokušava primijeniti “europske navike”, no iako zakoni postoje, malo tko ih se pridržava jer je dio svojevrsne kulture uz kavu u kafiću i “zapaliti”. Nebitno sjedi li se vani ili unutra. Smokefree, stoga, navodi da je ukupno loša situacija u sve tri spomenute zemlje regije.
Iako postoji djelomična zabrana pušenja u zatvorenim prostorima, jedino gdje ona uistinu vrijedi u praksi jesu škole, fakulteti, javne i zdravstvene institucije, javni prijevoz i sportska događanja na zatvorenom, restorani… sugerira kroz interaktivnu kartu Smokefree za Hrvatsku, gdje godišnje oko 10.000 ljudi umire zbog problema izazvanih pušenjem.
Također, naši susjedi u BiH nemaju praktički nikakve zabrane, tek su djelomične u javnim institucijama, na radnim mjestima, školama i bolnicama, gdje također nisu potpune. Godišnje od pušenja u BiH umire oko 9000 ljudi i problem je došao u centar pažnje pa bi ove godine mogli stić bitno stroži zakoni, baš kao i u Hrvatskoj, a i Srbiji, gdje godišnje od pušenja umire oko 15.000 ljudi.
Srbija ima slične zakone kao Hrvatska, ima i sličan problem – malo tko se tih zakona pridržava. Zato ne čudi da u Srbiji gotovo 40 posto populacije puši, u Hrvatskoj 37 posto, a u BiH gotovo 35 posto. Problematično je i što u sve tri zemlje maloljetnici tvrde da su im cigarete lako dostupne, što je ponovno problem primjene zakona koji već postoje i predstavlja velike izazove za budućnost.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prognozira da će ove godine od posljedica pušenja umrijeti oko deset milijuna ljudi, a napominje se da upozorenja o posljedicama na zdravlje, zabrana oglašavanja duhanskih proizvoda i edukacija nisu dovoljni, već da jedino implementacija i provođenje jasnih zabrana mogu doskočiti problemu. Što, uostalom, brojke i pokazuju jer se taj pristup pokazao uspješnim, piše N1.
To zorno pokazuje primjer Crne Gore, koja je njihovom implementacijom s 45 posto pušača pala na nešto više od 31 posto unutar 15 godina. Također, samo 22 posto Slovenaca puši, a i sve manje Mađara, gdje se sa zabrinjavajućih 45 do 48 posto pušača prije 15 godina, situacija promijenila i sad puši oko 32 posto stanovnika.
Dakle, ni osjetno veća cijena cigareta nije postigla željeni efekt, posebno jer u državama regije i dalje prosperira crno tržište, koje samo u Hrvatskoj godišnje vrijedi oko 200 milijuna eura. Istovremeno, u hrvatski proračun se legalno slijeva oko milijardu eura godišnje od duhanskih proizvoda, prema Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP).
A prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), bolesti povezane s pušenjem godišnje sustav koštaju oko 250 milijuna eura.
