Zajedno imaju gotovo 150 godina, a nerazdvojne su cijelih šest desetljeća. Otkad je prvi put došla u njene ruke, Mirjana Aljinović nikada nije poželjela niti jednu drugu biciklu. Vezala se uz nju, mazila je i pazila sve ove godine, a nadamo se da će tako nastaviti i dalje, da će i jednu i drugu vrijeme pomaziti.
Mirjani je 80 i neka godina, a njezinoj ljubimici – 20 manje. Kupila ju je još u mladosti, a iako su danas obje malo naborane, ne želi je zamijeniti. I ako mislite da ova Rog bicikla leži u nekom kutu podruma i da je to razlog što je još uvijek u dobrom stanju - grdno se varate. Iako u poznim godinama, Mirjana svakodnevno vozi. I ne misli stati dok god je zdravlje služi.
„Meni su 83 godine i seljačko sam dite. Vozim biciklu svaki dan. Kupila sam je kad mi je bilo 19 ili 20, nisam sigurna točno kad. To je bicikla Rog Ljubljana. Dobro me služi sve ove godine, a bratova dica mi promijene gume ili sic kad se istroše i to je to. Volim je ko samu sebe, a za čas dođem di god triba. Prije sam išla u svugdi, ali sad ima puno prometa pa idem samo tamo di je manje auta“, kaže nam u jednom dahu živahna Mirjana koja s bratovom obitelji živi nadomak Žrnovnice.
Malo smo se začudili što i u poznim godinama vozi, a zanimalo nas je – do kada planira tako.
„Po Slavoniji svaka baba vozi pa zašto ja ne bi smila?!“, kroz smijeh će naša sugovornica.
"Da sam ih sama rodila ne bi takvi bili"
Ispričala nam je da žive u kući svojih pradjedova staroj preko sto godina.
„Imamo baštu i polje, malo se zabavimo u polju i odma se ljepše živi. Radila sam kao čistačica u Tehničara punih 37 godina. Penzija je mala, ali za mene je dovoljna. Za mene i moje potrebe je dovoljno, ne moram nikoga ništa pitat. Lipše je reć - na ti, nego daj mi. Bratova dica mi srede biciklu i sve drugo šta mi treba, paze me, obađu, popričaju sa mnom, ma oni su meni više nego da sam ih sama rodila. Ma da sam ih sama rodila ne bi takvi bili“, iskreno će Mirjana.
Iako u mirovini, Mirjana ne miruje. Svaki dan radi u polju.
„Nevista subotom ide na pijacu i prodaje, imamo svega po malo. Lipo se zabavimo u polju, a i korisno nam je. Ujutro zajedno popijemo kavu, a nakon toga idem na biciklu i u polje. Prije je bilo jako malo prometa, a iman toliko malo godina da se sjećam ceste kad je bila od kamena“, kroz smijeh će Mirjana te nam objašnjava kako je nekada bilo jako malo prometa, a foše su bile s obje strane ceste.
Ona je rođena 41. godine, u mjesecu travnju, a njezin brat je nešto stariji. On je rođen ’38. godine. Oca se ne sjeća jer je ’42. godine umro od upale pluća. Majka je ostala sama s dvoje nejake djece i borila se sama kroz život kako je znala i umjela.
„Borila se za nas ka svaka majka. Meni su 83 godine i uvik kažem – dragi Bože, ti upravi s ovo godina što mi je ostalo“, kaže nam Mirjana.
Nekad i danas
U školu se u to doba išlo pješke, nije bilo kao u ovo naše moderno doba da te netko vozi ili prati u školu.
„Škola nam je bila u Strožancu kod hotela Lav. Učila sam četiri razreda osnovne škole, to je ono što se moralo. Kad bi se vratili doma, tribalo je uzet komad kruva i ovce i krave vodit na pašu. Danas je sve drugačije, ali tada je bilo ljubavi i topline. Sad toga skoro da i nema i to je jako bolno. Dica su danas navikla na to da sve imaju, žive lipo, sve im se dalo, ali poslije će ih to koštat. Ali nisu dica kriva za to nego roditelji. Kriva je i priroda. Sve je danas drugačije. Prije si zna kad je lito, a kad proliće. Sad više ne znaš ništa. Mi dica bi gledali sunce kako zalazi, po boji se znalo kakav će dan bit, a danas više ništa ne znaš. Gledalo se jel zalazi u crveno ili plavo i po tome smo znali, a danas…“, kaže nam za kraj Mirjana Aljinović.
Možda je sretnete negdje putem na njenoj Rog bicikli koja još uvijek odolijeva vremenu. I nema šanse da bi mogli procijeniti godine, barem ne Mirjani. Za biciklu nismo baš sigurni jer takve modele više ne viđamo često. Danas su tu razne Nakamure, Kilimanjaro bicikle i tko zna koje još, no Mirjanina Rog bicikla njoj je i dalje najbolja. Nikada joj nije palo na pamet zamijenit je nekom boljom, novijom ili ljepšom jer je ona njoj upravo to – najbolja i najljepša. Služila ju je dugi niz godina, a mi se nadamo da će i Mirjanu zdravlje poslužiti te da će i dalje svakodnevno na svojoj bicikli ići u polje.
