Kad vas život "opali po glavi" i u trenutku vam se sve sruši, pa od poznatog sportaša zbog kocke, ali i žena prvo izgubite suprugu i djecu, a potom ostanete na cesti najbolje je osvijestio 73- godišnji Žarko Alilović zvani Gangi, rođen u Busovači s prebivalištem u Splitu.
Nekoć je bio dobro poznati boksač u gradu pod Marjanom koji je iz zeničkog Čelika 1978. godine stigao u Boksački klub Split. Za novi je klub boksao sedam godina tijekom kojih je vozio gradski autobus u Prometu i čekao da dobije stan koji mu je obećan prilikom dolaska u splitski klub. Dobio ga nije nikada.
U gradu su ga svi dobro znali, a u vrijeme svoje najveće slave je imao suprugu i dvoje djece. Početkom 1990. godine njegov život se polako strmoglavljuje jer ga je zbog kocke napustila žena koja je nakon 15 godina braka sa sobom odvela i djecu.
Dvije i pol godine u zatvoru
- Prokockao sam tada dvije plaće. Kada mi je obitelj otišla to me strašno pogodilo i ranilo. Nakon svega sam napustio Split i odselio u Njemačku. Tamo sam se pokušao ponovno spojiti sa suprugom, ali bez uspjeha. Radio sam kao vozač. Uglavnom sam vozio po cijeloj Europi. Baš sam se dobro snašao, radio i lijepo zarađivao. U Njemačku sam sa sobom iz Bosne i Hercegovine doveo Bosanku pravoslavne vjere koja me je na kraju došla glave. Policiji me prijavila da sam je udario nakon čega sam na 30 mjeseci završio u zatvoru. Kada sam izašao na slobodu protjerali su me iz zemlje i to nakon šest godina koliko sam tamo živio.
Priča nam da kći iz drugog braka nakon toga nikada više nije vidio, kontakta nema ni sa kćeri iz prvog braka koja živi kod Šibenika jedino se povremeno čuje sa sinom koji stoji u Sarajevu. Danas sebi najviše zamjera što je "žene volio više nego svoju majku, a tako su ga povrijedile i iznevjerile". Nakon protjerivanja iz Njemačke u kojoj su mu, tvrdi, ukrali putovnicu, otišao je prvo u Bosnu i Hercegovinu odakle se 1996. godine ponovno vratio u Split.
- U Bosni i Hercegovini u to vrijeme stvarno nije bilo ničega. Posao se teško pronalazio, a i još je bio rat, pa su se posljedice svugdje osjećale. Zato sam se odlučio ponovno otputovati u Split gdje sam sve znao, imao prijatelje i poznanike. To mi je bilo određeno sigurnije područje. Zato sam se vratio.
Radio je do 2010. godine, te otišao u mirovinu, a s obzirom na prekide u radnom stažu ima tek 200 eura tako da nije imao od čega sebi plaćati podstanarski stan i hraniti se od tog mizernog iznosa. Bez novaca i u teškoj neimaštini u jednom se trenutku našao na cesti na kojoj je jedno vrijeme živio. Spavao je po plažama, na klupama, kolodvorima. Gdje god bi našao malo mjesta za odmoriti svoje napaćeno tijelo. Sve dok ga jednog dana u takvoj situaciji nije vidio prijatelj koji ga je odveo u prihvatilište na Zlodrinoj poljani.
"Ovo je najniže što smo mogli doživjeti"
Od tada do danas njegov beskućnički staž iznosi punih 14 godina. U međuvremenu se prihvatilište preselilo sa Zlodrine poljane u veći prostor u Gundulićevoj ulici. Priča nam da ujutro do 7.30 sati beskućnici trebaju napustiti prihvatilište u koje se vraćaju navečer u 18 sati, dok zimi mogu doći već u 15 sati.
- Uglavnom lunjamo. Novaca nemamo. Smucamo se po gradu. Zimi idemo po kazinima. Svi nešto mućkamo, glumimo neke mangupe, a kakav sam ja mangup ili bilo tko od nas kada se nalazimo ovdje gdje jesmo. Ovo je najniže što smo mogli doživjeti, osim možda biti ovisnici o narkoticima ili alkoholu. U prihvatilištu zaista ima svega, ali baš svega. Tu nas je ukupno 35, no da je prihvatilište moje odmah bi izbacio njih 30 jer se ponašaju drsko i nekulturno.
U sobama prihvatilišta smještene su po tri osobe, dok je par žena u posebnom dijelu. Znaju se dogoditi manje svađe među beskućnicima, no to brzo primire djelatnici Udruge MoSt koja brine o beskućnicima i za koje kaže da ne mogu biti bolji. Svi imaju medicinsku skrb, odnosno svog liječnika opće prakse kojima se mogu javiti za bilo kakav zdravstveni problem.
Da netko ne bi pomislio kako beskućnici u prihvatilištu samo jedu, spavaju i u dnevnom boravku gledaju televiziju dokaz je i raspored obaveza za svakog ponaosob. Tako svakoga od njih "hvata" pranje i prostiranje robe, pranje i pospremanje posuđa nakon večere, raspoređivanje donacija, kao i podjela večere.
Izgubljen novac, izgubljena obitelj
Žarko nije izgubio duh druženja i zabave. Svakog ljeta dobar dio dana provodi na Ovčicama sa dvadesetak tamošnjih članova šahovskog kluba gdje osim šaha igraju i na karte. Kupa se i tako "ubije" nekoliko sati dnevno koje ionako nema gdje provesti jer godine i bolest su ga sustigle, pa ne može raditi da bi poboljšao svoju financijsku mogućnost.
Prisjeća se kako je, dok je bio sportska zvijezda, imao puno prijatelja u Splitu jer su se svi otimali družiti se s njim. Svi su mu se na ulici uvijek rado javljali. Sve je uvijek častio pićem i to mu je tada bilo sasvim normalno. Kada je životno pokleknuo i taj se broj rapidno smanjio. Nestalo je prijatelja, pa čak i poznanika. Na ulici mu se više nitko ne javlja.
Shvatio je tek danas da je najvažnija stvar u životu čovjeka stvoriti krov nad glavom i da je kockanje put u ambis jer on je na tome izgubio brojkom i slovima nevjerojatnih 90 tisuća eura. A izgubio je i ono najvrijednije - obitelj. Danas mu je žao zbog svega lošega što je doživio u životu i što je trenutno u teškoj životnoj situaciji, kroz suze nam govori.
Da mu je barem na tren vratiti vrijeme, sve bi napravio drugačije.
