Deset godina Hrvatska čeka na finale svojih rukometaša. I konačno je dočekala. Finale u Stockholmu, 26. siječnja 2020. godine protiv Španjolske, kako god završi, naći će svoje mjesto u našoj rukometnoj i sportskoj povijesti.
Bit će to osmo finale Hrvatske na velikim natjecanjima. Dvaput smo bili u finalu Olimpijskih igara i oba puta otišli do kraja. Tri puta su naši rukometaši igrali finale Svjetskih prvenstva. Pamte zlato samo iz prvoga 2003. godine u Portugalu. Ovo je dakle treće na europskim prvenstvima. Jednom je kobna bila Danska 2008. godine u Lillehameru 20:24, drugi put Francuska u Beču 2010. godine, 21:25. Zato se nadamo da će finalna treća konačno biti sreća.
Španjolska brani naslov europskog prvaka iz Zagreba od prije dvije godine. Povijest kaže posljednja reperezentacija koja je uspjela obraniti naslov, bila Švedska 2002. godine. One iste godine kada je Hrvatska dotakla dno, baš ovdje u Švedskoj i ostala na posljednjem 16-om mjestu europske smotre. Godinu i pet mjeseci kasnije bili smo i svjetski i olimpijski pobjednici. Vrijeme je da tu Švedsku pamtimo po nečemu mnogo ljepšem. Po zlatu, jedinom koje Hrvatskoj nedostaje da zaokruži svoju rukometnu priču.
O Španjolskoj znamo sve. I oni o nama. Do sada smo ukupno igrali 24 puta. Hrvatska je mnogo uspješnija. Imamo 15 pobjeda. Dvaput je bilo neodlučeno, a 7 pobjeda ima „furija“. Neki od njih su legendarni, poput polufinala u Lisabonu 2003., kada smo slavili u trilleru sličnom onome jučer protiv Norveške nakon produžetaka 39:37 i postali svjetski prvaci. Dvije godine kasnije Španjolci su nam uzvratili u finalu Svjetskog prvenstva u Tunisu i slavili s 40:34.
Protiv Španjolaca smo se borili još tri puta izravno za velike medalje. U Pekingu na Olimpijskim igrama izgubili smo susret za broncu 29:35. Četiri godine kasnije dobili smo ih 31:27, u borbi za medalju istoga sjaja u Beogradu na Europskom prvenstvu. Posljednji direktni susret za medalju bio je onaj u Herningu na Europskom prvenstvu 2014. godine, kada smo također poraženi 28:29.
Španjolskoj je to šesto finale europskih prvenstava. Oni su najveći gubitnici u povijesti toga natjecanja. Naime, tek iz petog pokušaja uspjeli su postati europski prvaci. I to kada su se najmanje nadali u Hrvatskoj 208. godine.
Obje reprezentacije su do finala stigle sa sedam pobjeda i jednim remijem. Španjolska je redom rušila Latviju 33:22, Njemačku 33:26,Nizozemsku 36:25, Češku 31:25, Austriju 30:26, Bjelorusiju 37:28, da bi u posljednjem susretu prije polufinala gdje su dobili Sloveniju odigrali neodlučeno s Hrvatskom 22:22. Postigli su 256 pogodaka , uz 68 posto realizacije. Hrvatska je pak dala 207 pogodaka i imala 59 posto učinkovitosti. Ali naša je reprezentacija primila samo 184 pogotka u osam utakmica ili u prosjeku 23 po susretu.
Bit će to inače točno 100-ti nastup Hrvatske na europskim prvenstvima, pa bi ga i iz toga razloga trebalo obilježiti na pravi način. Do sada smo ostvarili 60 pobjeda, 8 remija i 31 poraz.
„Malo smo slabije spavali, ali slatko smo spavali, s medaljom. Fenomenalan osjećaj, nismo ga imali od 2010. godine, i sretan sam što smo ga ponovili, nadam se da nije zadnji put. Krenuli smo s 5-1 obranom protiv Španjolaca prošlu utakmicu, ali nije funkcionirala pa je izbornik promijenio u 6-0. Vidjet ćemo, izbornik će odlučiti s kojom obranom ćemo igrati. Trebamo se dobro pripremiti, Španjolska je fenomenalna reprezentacija i mislim da će to biti jedna lijepa utakmica.“, poručio je kapetan Domagoj Duvnjak.
Željko Musa, reprezentativac Hrvatske, naglasio je da je neopisivo sretan te dodao:
„Svi smo dali doprinos za ovo finale, ovo je timska pobjeda. Nema odsutajanja, nema straha, ovo su naši trenuci, izdržati do kraja. O Španjolcima se sve zna, tko puca, tko dodaje na pivota, treba ići preko granice boli, dati zadnji atom snage, poginuti na terenu da bismo ispunili cilj, a cilj je od početka prvenstva bio pobjediti svaku sljedeću utakmicu.“
