Aktera današnje Štorije ne treba posebno predstavljati, tako da ćemo uvod, koji bi se lako pretvorio u podužu nabrajalicu svih onih bitaka za boljitak grada, u kojima je naš gost bio istureni vojskovođa, jednostavno preskočiti. Stoga ćemo Antu Ćiću Ganzu svestranog zaljubljenika u Split i sve splitsko, okarakterizirati kao radilicu koji je činio sve da grad pod Marjanom učini po mjeri Splićana i pri tome ga je Fortuna mazila, pa su za njim ostala neka kapitalna djela i vidljivi rezultati. Po vokaciji kemičar, helenističkog svjetonazora, jednostavno nije ni mogao drugačije, već kemijati kako svoj voljeni grad unaprediti. Rukovodioc je to staroga kova, koji, kad se kakve rabote uhvati, istu ne pušta dok je ne dovede do kraja.
[bwl_poll id= "408823" /]
I, makar smo u gotovo dva sata isprevrtali mnoge teme i prošli kroz razne batude, razlog zbog kojega smo se našli, bio je Monumentalna fontana jer se i s njenom revitalizacijom, na nagovor prijatelja iz splitskog Lions kluba, uhvatio u koštac. A zna se, pa makar se to radilo i o turniru u balotama, kad se protagonist naše Štorije nečega uhvati, nije baš da će lako pustiti da se ne obavi ili da se onako, po splitski, to aljkavi s “lako ćemo”. A i kad smo kod fontani, vidjet ćete, dragi čitatelji, da je šjor Ćićo već jednu fontanu Splitu vratio.
Šjor Ćićo, za osamdeseti ste rođendan “izbacili” libar koji, između ostaloga, daje preslik čime ste se sve bavili. Nema planskog projekta vezanog za razvoj Splita, a da se i Vas za njega ne veže, odakle Vam i dalje ta energija? Je li više red da kažete dosta?
- Od Jugovinila, pa Izvršnog vijeća i mjesta zamjenika Skataretiku u realizaciji MIS-a, onda na čelu Turističkog saveza, pa organizacije Atletskog prvenstva, kasnije briga oko organizacije obljetnice nastanka Dioklecijanove palače, moj je glavni cilj bio unapređenje grada. U tome sam crpio energiju. Ta me energija drži i danas, tako da odlazak u mirovinu nije bio znak da stanem i da je s radom i promišljanjem kako Split može ići naprijed, gotovo. Kako sam nekada bio član Lions kluba, a oni su se odlučili aktivirati u inicijativi za realizaciju obnove Funtane koju već godinama vodi dr. Ante Tukić i Društvo prijatelja kulturne baštine, na poziv mog prijatelja Siniše Tartaglie odlučio sam i ja dati svoj obol.
Znači, umjesto da po stare dane guštate u briškuli i balotama, Vi ste ušli u kašetu brokava i uhvatili se kontroverzne ideje o povratku Monumentalne fontane. Kako su Vas uopće Lionsi “užgali” za tu ideju o Fontani?
- Treba kazati pošteno, nije ta ideja od jučer, “zalipija” sam se na ideju o povratku Monumentalne fontane davno. Još od Mediteranskih igara, kad san ja bio u Izvršnom vijeću, zamjenik Skataretiku. Tada smo već bili pokrenili jednu inicijativu da se Fontana vrati, jer ono stanje, kakvo je na dnu Rive, od 1947. do danas je nezadovoljavajuće i neprikladno za taj prostor. Kasnije, kad sam bio u Turističkom savezu, isto smo pokrenuli sličnu inicijativu. Pazi, tu pričamo o Jugoslaviji i nikome tada nije bilo sporno da je treba vratiti i da je to svojevrstan kulturocid. Dakle, nije inicijativa o povratku Monumentalne fontane nešto novo, makar se sad baš zahuktala i stvorila se takva klima da bi je se stvarno moglo vratiti. Zato sam se ja sa svojom starom ekipom iz Lions kluba Split odlučio aktivirati. Mi smo već, s druge strane Rive, dali svoj obol, tako što smo napravili maketu originalnog stanja Palače i maketu stare gradske jezgre.
Složit ćemo se da postoje i neke druge ideje kako bi se taj prostor oplemenio. Neki bi stavili Vaskove “Bicikliste” da plivaju, neki čak imaju genijalnu ideju da se na mjestu današnjeg Pojila nasadi lopta.
- O ovoj temi valja pričati ozbiljno. To, što se provlači po medijima, sve su ruganja na temu. Fontana je svojevrsni kič svoga vremena, tu nema spora. Bilo je nekoliko radionica u kojima su takve fontane nastajale. Sve su fontane u 19. stoljeću bile takove, ali pučani drugih gradova nisu sebi dali za pravo da je svirepo sruše, kao što se desilo u Splitu. Sve su te fontane bile više urbanistička rješenja, nego vrhunska umjetnička ostvarenja. Njezin značaj, to se često zaboravlja i prešućuje u raspravama, je zapravo simboličan. Zna se da je Dioklecijan napravio vodovod puno veći od potrebe tadašnje Palače i ljudi koji su živjeli za njegova vremena u Palači. Valja naglasiti, da se i danas s toga vodovoda napaja nekih sto tisuća Splićana. Taj je vodovod, s vremenom, propao i izgubio funkciju, pa su se Splićani opskrbljivali vodom iz bunara. Dakle, od carske Palače, kroz stoljeća, Split nazaduje i gubi dotok pitke vode rušenjem dijelova toga vodovoda. Monumentalna je fontana onda označila kraj te muke. Napokon se, doduše, tek u 19. st. obnovio taj vodotok i grad je, na veliku radost Splićana, dobio pitku vodu.
Znači, ovi zadnji natpisi gdje pojedini novinari, više nego struka i posvjesničari, potpiruju niske strasti i kazuju da je Fontana spomenik fašizmu, ne drže vodu?
- Ma, to su gluposti koje dolaze iz neznanja ili senzacionalističkih pobuda. Kakav spomenik fašizmu, kad je puk skupljao šolde i odvajao od usta da bi se Fontana izgradila? Arhitekt Slavko Muljačić je istražujuću onodobne dnevne novine još prije skoro 30 godina objavio u časopisu Kulturna baština popis koliko je koja familija dala forinti. Sva obilježja koja su mogla podsjećati na Italiju ili na Tolomaše su maknuta odmah poslije rata. Fasces s fontane je maknut odmah nakon kapitulacije Italije 1943. Ali, i to se često zaboravlja, ona je srušena tek 1947. Dakle, Fontana nije spomenik Talijanima niti fašizmu, nego spomenik dolasku pitke vode u Split i tko tako ne postavi stvar, ili nije upućen ili namjerno zaobilazi istinu. I još je jedna stvar vrlo bitna, osim vode, Split je tad riješio i plinsku rasvjetu. Bili smo treći grad u Europi koji je imao plinsku rasvjetu. Svi su bili na uljanicama do tada. Ta plinska rasvjeta je bila toliko dobra u Splitu, da je Split vrlo kasno prešao na električnu energiju. Zato je naš feral okomit, a dubrovački okrenut prema dolje. Naš je imao dimnjak, a oni su prije nas uveli električnu rasvjetu, pa je mali kuriozitet ta razlika u izgledu ferala. Tako, kada idemo pričati o bilo kojoj temi, prvo moramo znati povijesne činjenice. Voda i plinska rasvjeta su bili kapitalna djela, tako da Fontana s politikom nema nikakve veze.
Dočekat će Vas sada protivnici na volej, kazat će da samo ime kazuje kome je Fontana spomenik.
- A onda imaju malo utakmica u nogama. Ne vraća se fontana ni caru Josipu, ni Bajamontiju, ni Titu, ni Tuđmanu. Monumentalna fontana je spomenik povratku pitke vode, tko kaže drugačije, slabo pozna materiju. Fontana se vraća građanima čiji su djedovi i pradjedovi skupljali forinte da se Fontana napravi. Ponavljam da oni koji ne žele čuti i prihvatiti, upiju - upravo taj povratak vode u grad slavi Monumentalna fontana, jer taj kapitalni zahvat je Split ponovno učinio gradom s nekakvom urednom infrastrukturom. Danas se može samo zamisliti koliko je ta voda stanovncima Splita značila. Smiješno je kazivati da su splitski težaci, ribari i sav ostali puk odvajali novce za napravit spomenik Bajamontiju ili Autonomašima, tu nema nikakve zdrave logike. Ajmo naglasiti još jedan put i zaključiti, to je spomenik pitkoj vodi koja dolazi u grad, a Fontana je samo kruna ili točka na I, obnovi Dioklecijanova akvedukta. Tri tisuće građana je uplatilo doprinos, a imajmo na umu da je tada mali Split brojio tek petnaestak tisuća stanovnika. Makar sam malo po društvenim mrežama, vidim da je i tamo ogromna većina svijeta za povratak Fontane, na stranici koja evocira uspomene na nju, građani svakodnevno objavljuju što ih veže za Fontanu, tako da nema spora da je narod za obnovu.
Vi ste već jednu fontanu, dok ste bili na čelu Turističkog saveza, vratili. To je ona fontanica na Pazaru. Veliki zaljubljenik u Split, prof. Kečkemet, je znao kazivati kako ste istu našli u škovacama i kako ste je na fintu, bez velike pompe, vratili na mjesto s kojeg je bezrazložno maknuta. Kako ste to uspjeli, bez velike pompe i ovakvih polemika kakvih smo svjedoci danas, kad se spominje faksimilna obnova Monumentalne fontane?
- Nije baš da smo je našli u škovacama, ali ona fontanica koja stoji na Pazaru, kraj Realke, je bila bačena na Lovrincu. Makli su je na groblje, bila je oštećena, tako što joj je nedostajala kruna. Ja sam se s tadašnjim direktorom Lovrinca; Petrom Lovrićem, s kojim sam i danas u odličnim odnosima i s kojim organiziram turnir u balotama u vrijeme Sudamje, dogovorio da mi tu fontanu ustupi i da je vratimo na Pazar. Za jedne Splitske noći, točno u ponoć, uz pjesmu našeg KUD-a Brodosplit, smo je vratili na mjesto s kojega je maknuta. Poznati solinski meštar od kamena – Marko Župa, nam je poklonio krunu, koja je bila stučena, te je još jednu fontanicu isklesao i poklonio, da bi se stavila na mjesto Monumentalne fontane. Ali postavljanje te Župine fontane ne bi uspjelo nadomjestiti značaj one Monumentalne, koju se mahnito srušilo, te smo je onda prebacili kraj bolnice na Firulama i tako smo riješili fontanu na Pazaru i fontanicu na Firulama. To smo sve napravili u vrijeme kada sam bio na čelu Turističkog saveza.
Protivnici fontana kazuju da u današnjem vremenu, u kojem na svakom koraku imamo ugostiteljske objekte i u kojem svako kućanstvo ima vodu, fontane zapravo nemaju nimalo smisla. Tim razmišljanjem objašnjavaju kako je povratak Fontane na Rivu zapravo besmislen.
- Kada se napravila Monumentalna fontana, napravila se još 31 fontana, česma i tako dalje. Preko one spomenute na Pazaru, pa ona kraj Autobusnog kolodvora, pa ona u Dominisovoj, na Carrarinoj poljani, u Đardinu... Nije se odmah mogla voda uvesti u kućanstva, tako da su ta mjesta bila prijeko potrebna kako bi građani imali vodu na dohvat ruke. Danas, istina, svako kućanstvo ima vodu i imamo brojne ugostiteljske objekte, ali ukinuti vodu javnih česmi i fontani bi bio civilizacijski povratak unatrag. Tako, da taj razlog što je voda dostupna nije nikakav argument da se i dalje ne stavljaju fontane i česme u javni prostor. Mi imamo povijesni dug prema građanima Splita da se Fontana vrati. Rekli smo da ona nije umjetničko, ali je urbanističko rješenje kojim bi se zaokružila ta neoklasicistička arhitektura toga dijela grada. Nama je sporan Bajamonti, a nisu nam sporni Marmont ili Dioklecijan. Istom bismo logikom trebali srušiti i Dioklecijanovu palaču, jer je to spomenik rimskog vremena, trebali bismo srušiti i infrastrukturu koju su Francuzi ostavili u dotu Splitu. I mi onda, zbog raznoraznih interesa, izbjegavamo istinu da su naši djedovi skupili više od dvadeset tisuća forinti da bi se sagradio spomenik vodi, koji su zbog neke ludosti, njihovi sinovi stukli nekoliko godina nakon rata. Ima toliko mjesta u gradu za postaviti spomenike koje se gura postaviti baš na ovo mjesto, ima toliko mjesta za moderne fontane, tako da bi na mjesto današnjeg Pojila, bez ikakve sumnje trebala doći Monumentalna fontana koja bi zaokružila taj secesijski dio grada.
Dajte za kraj, nakon svih negativnih natpisa koji se provlače kroz medije, kažite pošteno - zar zbilja mislite da se Monumentalna fontana može vratiti nakon toliko vremena?
- Gledaj, da se bilo što drugo stavi dolje ne bi se uklapalo, stoga mene čudi taj mali krug ljudi što se protivi postavljanju Monumentalne fontane. Ja sam uvjeren da je većina građana Splita za, a za takve se onda projekte lako namaknu šoldi, tako da, po meni, nije sporno da će se Fontana vratiti na mjesto na kojem je nekad bila.
