Naša glazbena diva u tišini obilazi Banovinu: “Plakala sam s ljudima koji su izgubili sve”

‘Dala sam im koliko sam imala, pjevala im i opet ću se vratiti. Ljudi su tamo ujedinjeni, to mi daje nadu da će sutra biti bolje‘, kaže


Cijela se zemlja digla da bi pomogla ljudima koje je pogodio potres u Petrinji, Glini, Sisku i okolici. Političari, poduzetnici, navijači, javne ličnosti i obični ljudi, svi šalju pomoć, ili su dolje na terenu i pomažu kako znaju i koliko mogu. Društvene mreže pune su dirljivih ispovijedi i fotografija, ali sve je više onih koji su pomogli, bilo kroz donacije ili se dali na raspolaganje stanovnicima Banovine, a da o tome odbijaju pričati, snimati se za medije ili priznati da su i oni nešto učinili.


– Jel’ znate vi da je Tereza Kesovija u Majskim Poljanama. Znate li što je sve donijela ljudima, koliko je pomogla…? Zašto nju ne objavite, nego samo pratite političare? – ljutito je prekjučer pitao jedan čitatelj Jutarnjeg lista.

A Tereza Kesovija, naša 82-godišnja glazbena diva, nije se cijeli taj dan javljala. Dobili su je tek jučer oko podneva. Pitali su je li doista istina da je bila u Majskim Poljanama.

– Ne bih ništa govorila, ne želim nikakvu promidžbu – kratko će.

Ali, možete li barem potvrditi da ste bili tamo, reći koju riječ?

– Bježala sam k’o sam vrag od kamera i fotoaparata. Ne želim publicitet, shvatite me – ustraje Kesovija.



Zar ne biste htjeli da se čuje za bolne priče ljudi koje ste posjetili? Pa se možda i drugi poznati povedu vašim primjerom…

– Imate pravo, ali nisam bitna ja. Mogu vam ispričati svoju ispovijest, ono što sam vidjela i doživjela, dati opis stanja stvari u najteže pogođenom području. Želim da se što prije pomogne tim ljudima, da se čuje za njihove bolne sudbine i teške životne uvjete. Želim da netko digne spomenik glinskoj dogradonačelnici Branki Bakšić Mitić koja ga je svakako zaslužila koliko radi. Ona je čovjek iz naroda koji trpi. Želim da se čuje za ove ljude, da premijer poduzme prave korake… – započinje Kesovija.

Kako je uopće odlučila posjetiti to potresom najteže pogođeno područje?

– Imam to u sebi, moram ići pomoći ljudima, ne mogu doma mirno sjediti i praviti se da se ništa ne događa, savjest i ljudskost mi nalažu da učinim ono što mogu. Zamislite samo kada bi svi koji mogu pomogli, napravili stvari kako treba, danas ne bi bilo toliko ruševina. Te kuće nisu bile napravljene kako treba, obnovljene nakon rata. Armatura im je bila pokradena, to su mi svi govorili, zato su se posve i urušile. Zato su ljudi i stradali. Ma nek’ je svakome tko je krao prokleta ruka. To je tragedija, kako se to samo navodno efikasno obnavljalo nakon rata, a ljudi danas zapravo žive u nesigurnim kućama i riskiraju živote. Sjetite se samo, i u Gunji je ista stvar. Sve je brzo, bez prave konstrukcije… Mrzim politiku i ne mogu o tome govoriti, ali mogu o nepravdi. Protiv nepravde sam se uvijek grčevito borila – govori strastveno. Na momente joj puca glas.

– Ovo je velika nepravda. Velika je to prirodna sila i ogromna katastrofa. Uvijek nastradaju siromašni ljudi, ja to ne mogu vjerovati, gdje je tu pravda. Ima li Boga – pita se Kesovija pa nam govori gdje se prvo uputila.

– Odlučila sam prvo posjetiti Novo Selo Glinsko, koje se nalazi malo prije Gline, ti su jadni ljudi strašno stradali u ratu, nisu se ni stigli oporaviti kako treba i sada ih je ovaj potres dotukao. To je jedno malo selo, bilo je manje od 50 kuća tamo, u kojima su mahom živjeli starci, sada je pitanje tko će uopće ostati živjeti u tom selu. Uputili smo se u zadnju kuću na vrhu sela. Tamo sam upoznala Stjepana i njegovu obitelj. On ima toliko bolnu priču. Bio je zarobljen u vrijeme Domovinskog rata i posljedice su na njemu još i danas vidljive. U malenom kontejneru živi i njegovo troje djece, supruga koja tužno i tiho gleda iz prikrajka i baka Slavica sa svojim štakama. Jedino ona još ima u sebi malo optimizma. Zamislite, oni su mene pozvali na kavu. Zamislite dobrotu tih ljudi čak i u svoj toj njihovoj nedaći. ‘Draga Slavice, ma kakva kava, samo da ste vi dobro’, kažem joj, a ona ne odustaje. Toliko je zahvalna i skromna, govori mi: ‘Ma, zašto, Tereza, uđite!’ Poziva me u taj mali kontejner na kavu, a u njega ne možemo svi ni stojećki stati – prepričava. Svim obiteljima koje je posjetila donijela je gumene čizme.

Kada je posjećivala obitelji, pjevala im je svoju pjesmu ‘Sutra je novi dan’, kojom im je htjela dati tračak nade.

Otkrila je i svoje planove.

– Planiram ići opet tamo, krajem ovog tjedna. Tim ljudima sada treba novac, treba im pomoć i ja im želim dati koliko god mogu. Hrane imaju, ali sada će doći snijeg i gdje će oni, kako. Oko njih je ostalo samo blato – govori Tereza. Ponijet će im, kaže, i krasne mandarine i naranče koje su joj stigle iz njezinih rodnih Konavala.

– Ne mogu svima pomoći, to mi je najteže. Sve bih im dala. Ali ne mogu sama. Ove godine nisam radila, kao ni nitko od mojih kolega, nisam nastupala i nisam ništa zaradila, ali to nije razlog da ne pomognem. Imam ušteđevine i dat ću sve što imam ako znam da će to nekome pomoći. Ja sam samo čovjek, nije mi stalo do pompoznih naslova, hvala ni promidžbe – stalo mi je jedino do pravde – piše Jutarnji list.

 

Moja reakcija na članak je...
Vau
7
Haha
0
Hagić
1
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
2

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime