Dosta značajnoga dogodilo u sedmom stoljeću za područje današnjeg Splita i susjednog Solina. Naime, na današnji dan, 31. ožujka 614. godine Avari i Slaveni prodiru na istočnu obalu Jadrana, te zauzimaju, pljačkaju i razaraju Salonu, prijestolnicu tadašnje bizantske provincije Dalmacije.
Preživjeli stanovnici Salone sklanjaju se iza zidina obližnje Dioklecijanove palače, osnovavši tako Spalatum, naselje koje će poslije postati – Split. U ovo vrijeme uništen je i Epidaur/Cavtat čiji će stanovnici osnovati Dubrovnik, kao i Duklja, Narona i Damavijum, Bosni. Neoštećeni ostaju Zadar i Trogir.
Poznati povjesničar umjetnosti i arheolog (rođen u Splitu, 26. studenoga 1932. godine, gdje je i preminuo, 24. prosinca 2018.). Željko Rapanić u svom tekstu “Propast Salone” napisao je:
– Posljednji dani ili propast Salone historiografska je tema koja privlači povjesničare i arheologe od početka 20. stoljeća. Ozbiljno je raspravljanje potaknuo Frane Bulić kad je, 1906. godine, objavio raspravu Sull’anno della distruzione di Salona, vjerojatno potaknut pisanjem Natka Nodila koji je godinu prije, u Historiji srednjega vijeka, knj. III. napisao poglavlje “Solin razoren”. “Time je otpočeo interes za objašnjenjem događaja povezanih uz propast Salone koje su opisali bizantski car Konstantin Porfirogenet i tri stoljeća poslije njega, na podosta sličan način, splitski arhiđakon Toma“.
U historiografiji se tada tražila godina ili desetljeće kad se to dogodilo. Zbog Bulićeve podrobne analize pripovijedanja, a njegova osobnog ugleda i znanstvenoga autoriteta, dugo nije bilo ozbiljna razloga kakvom drukčijem objašnjenju, čak ni domišljanju. Pretpostavljalo se da je Salona nastradala u napadu “nepreglednih masa Avara i Slavena” koji su provalili u Dalmaciju, porušili gradove i opustošili je – napisao je Rapanić.
Autor u ovom radu, objasnio je Rapanić, ponovno upozorava na nesporni kontinuitet života na širem području Salone, a slično tome i na drugim sličnim područjima (naprimjer na zadarskome ili dubrovačkome), jer ih kao ni Salonu nije zadesila ona zamišljena tragična rušilačka sudbina.
Ta, naime, nigdje nije materijalno, arheološki pokazana i dokazana, kao što nije uočen i dokazan boravak “nepreglednih masa” doseljenika, pretpostavljenih Slavena i Avara. Analizom pripovjednih i arheoloških izvora te komentiranjem suvremenih povjesničara, autor pretpostavlja, a zatim i obrazlaže da je Salona polagano “propadala”, jer su je građani sluteći opasnost postupno napuštali i preseljavali se u Dioklecijanovu palaču i na obližnje otoke.
Organiziravši svjetovnu i crkvenu vlast u novom sjedištu, postavili su temelj gradu Spalatumu, nastalom u carevoj Palači i u njezinu prethodniku, naselju Aspalathosu. Time je Salona prestala postojati kao grad, a njezine funkcije, civilne i vjerske, pomalo su preseljene u Spalatum – zaključio je Rapanić.