Tog 25. travnja 1984. Hajduk je igrao jednu od najvećih utakmica u svojoj povijesti – u Londonu protiv Tottenhama. I stvarno smo bili preponosni kada smo te proljetne večeri sjeli pred televizore, s pravom se nadajući da će “bijeli” izboriti finale tada iznimno jakog Kupa UEFA. Tada se još nije pretjerano išlo na europska gostovanja. Dobro, kada bi Hajduk igrao po Njemačkoj, Belgiji ili Francuskoj, tribine bi popunili naši gastarbajteri, a kasnije bi počinjao neizbježni Mate Lončar Biljarist. Ovo je ipak bio Otok, i to London, pa je tamo bilo teško otići, pogotovo za one skromnijeg džepa.
Te večeri čitav Split i Dalmacija okupili su se po kućama i stanovima, a prednost od 2:1 iz prve utakmice na Poljudu činila nam se velikom kao kuća. Bili smo uvjereni da možemo do finala, pa i do osvajanja tog prestižnog europskog trofeja.
U London smo došli oslabljeni, bez genijalnog Blaža Sliškovića i tada jednog od najboljih europskih napadača Zlatka Vujovića. Na londonskom White Hart Laneu, na megdan “spursima”, istrčali su hajduci Pere Nadoveze: Simović, Vulić, Miljuš, Gudelj, J. Čop, Rožić, Jerolimov, Šušnjara, Vujović, Prekazi i Pešić. U crveno-plavim dresovima suprotstavili su se Londončanima. Ma što suprotstavili – nadigrali ih. Pogledajmo samo danas taj video i prisjetimo se što smo tada mogli i kakvi smo bili prije 42 godine.
Tottenham je tada bio predvođen Hazardom, Archibaldom, Robertsom, Perrymanom, Galvinom i Parksom.
U toj utakmici nije bilo Bake, ali bio je zato u Londonu Dževad Prekazi, bijela desetka, pojačanje te polusezone, koji nas je nosio po White Hart Laneu, tom hramu engleskog nogometa, gdje je Hajduk još 1967. znao pokazati što je splitski balun.
Nazvali smo Dževada Prekazija, koji je odavno bio želja Poljuda. Još 1981. htio ga je dovesti Ante “Biće” Mladinić, koji ga je trenirao dok je s beogradskim Partizanom osvojio naslov prvaka.
“Te 1977./78. proglašen sam najboljim nogometašem prvenstva. Tada je Partizan, s vašim Antom Mladinićem, osvojio rekordna 54 boda – taj bodovni rekord u prvenstvima bivše države nitko više nije dostigao. Biće me zvao 1981. i trebao sam doći u Hajduk, ali su iz uprave Partizana tražili da vratim stan koji sam dobio, na što nisam pristao. Tako sam na Poljud došao tek u zimskom prijelaznom roku u prosincu 1983. Hajduk je tada bio jesenski prvak s tri boda ispred Crvene zvezde. Dobro smo stajali i u Kupu, koji smo te godine osvojili. Prvaci na kraju nismo bili, ali igrali smo to povijesno polufinale Kupa UEFA-a.
Pitate me za trenere – odmah da kažem, Ante Mladinić Biće je pojam trenera. Najbolji trener, to će vam mnogi potvrditi. Uspoređivati bilo koga s njim bila bi sramota. S Bićom se nitko ne može usporediti.”
Neka, Dževade, volimo i mi u Splitu svoga Biću, pamtimo i poštujemo. Vratimo se na Tottenham i utakmicu u Londonu.
“Počeli smo jako dobro, White Hart Lane je počeo navijati za nas. Onda se dogodio taj nesretan gol Hazarda iz slobodnog udarca. Engleski igrači tada obično nisu pucali iz slobodnjaka, ali nas je Hazard iznenadio. Imali smo pritisak i sve, ali jednostavno nismo imali sreće.”
I vi ste imali gredu?
“Jesam, malo je nedostajalo da uđe u gol. Pešić je imao veliku šansu pred sam kraj. Ma imali smo Tottenham. Kažete da sam odigrao odlično, pa poslije utakmice mi je prišao njihov kapetan i ujedno menadžer Perryman.”
Znači, igrač im je bio ujedno i menadžer?
“Jeste. Razgovarali smo preko Radomira Antića. Htjeli su da odmah dođem u Tottenham, ali nisam mogao. Imao sam tek 26 godina, a u inozemstvo se tada moglo tek s navršenih 28.”
Kasnije ste otišli u Galatasaray, gdje i danas imate status legende. Kako vam je bilo u Splitu?
“Lijepo, kako će mi biti – bio sam igrač velikog kluba u predivnom gradu. Nisam baš bio za izlaske, ali znao sam izaći sa Zoranom Vulićem i Bakom Sliškovićem u ‘Struje’ u Stobreču i ‘Marmont’ u centru grada.”
Nema više “Marmonta” i nedostaje nam to kultno mjesto hajdukologije. Gledate li danas Hajduk?
“Naravno da gledam. Čujem se redovito s novinarom Slavenom Alfirevićem, tako da sam i dalje u kontaktu sa Splitom.”
Eto, Dževade, ne zaboravi Split – kao što ni mi ne zaboravljamo tvoje udarce od kojih se, čini se, i danas trese greda na White Hart Laneu.
