Na današnji dan, prije 103 godine, rođen je Slavko Luštica. Veliki, rekli bismo prekretnik u trenerskoj povijesti Hajduka. Imao je Slavko Luštica i veliku igračku karijeru – osvojio je, nastupajući za Hajduk, one tri titule 1950., 1952. i 1955., a ponio je i srebrnu olimpijsku medalju iz Helsinkija 1952. Iz igračkog razdoblja nosio je nadimak Žiga, jer bi se zbog pokoje nepravde na terenu “zapalio” poput žigice.
Ali, kada prebiremo po hajdučkim uspomenama, za Lušticu najviše vežemo onu titulu iz 1971., nakon 16 godina bez osvojenog naslova prvaka, sušnih godina bez trofeja, što je tada bilo strašno za nogometni Split i Dalmaciju. Danas se, eto, upalo u neku kolotečinu čekanja, tada davnih šezdesetih, nakon odlaska velike generacije Bajde, Frane, Beare, Kokeze…, u doba krize kada nije bilo rezultata, kad se borilo za opstanak u Prvoj saveznoj ligi, Lušticina titula bila je prekretnica u stvaranju velikog kluba, pa i postupan ulazak “Zlatne generacije” na veliku nogometnu scenu – ipak najveće koju je Hajduk ikada imao.
Te 1971., dok je grmilo s govornica tadašnje SR Hrvatske: “Hoćemo svoje novce”, i tinjalo jedno vrijeme nade u stvaranje samostalne Hrvatske, nažalost ubrzo ugašeno sjednicom u Karađorđevu, na Starome placu stasala je pod Lušticinim vodstvom šampionska momčad “bijelih”. Okosnica je bila: na golu Vukčević, strašni libero Holcer, u vezi Bukle i Hlevnjak, a u špici rasni strijelac Petar Nadoveza – “Pere splitski Pele”, kako su mu navijači tepali. Dobili smo te, za nas velike godine, Juricu Jerkovića, jednog od najvećih igrača koje smo ikad imali, pa Džonija, Buljana, Jovanića…, nositelje kasnijih Ivićevih trofejnih pohoda. Publika, svi u bijele košulje, pivci po terenu, dočeci na Rivi – kako nam stariji pričaju: “Ono kad je more gorilo”…
I nikad se u Splitu nije igrao lipši balun…
Darovao nam je tu titulu 1971., utro put “Zlatnoj generaciji”, vratio Hajduk na postavke velikog kluba i možda zauvijek ostavio pitanje: “Što bi bilo da je Luštici dana šansa nastaviti voditi bijele? Možda bi hajdučke sedamdesete bile još veće i uspješnije?”
Pitanje je to koje u svojoj knjizi, bestseleru hajdukologije “Hajdukova 71.”, postavlja veliki, nažalost nedavno preminuli Mario Garber.
A, kako to obično biva, Slavko Luštica je smijenjen, naprasno i pomalo čudno, potkraj sljedeće sezone 1971./72. Igralo se polufinale Kupa protiv Olimpije u Ljubljani, gdje se uvijek teško izlazilo na kraj sa “zmajčekima”. Pobijedilo se 2:0, prošlo u finale Kupa, a onda se Holcer i Džoni nisu na vrijeme vratili u hotel strogom Luštici. Sutradan se putovalo na prvenstvenu utakmicu u Bor, a odsjelo se na proputovanju u Zagrebu. Digla se velika uzbuna. Sportski Split se podijelio – neki su stali na stranu igrača, drugi su tražili da ih se kazni. Momčad je, solidarizirajući se s prozvanim dvojcem, izašla na večeru u tada prestižni zagrebački restoran “Gradski podrum”. Ostalo se duže, malo se i popilo. Igrači su čak prijetili da neće ići igrati gostovanje u Bor. Naravno, izgubilo se u takvom ozračju, pa onda i poraz od Dinama na Starom placu od čak 5:1, i Slavko Luštica je smijenjen.
Momčad je u finalu Kupa poveo Tomislav Ivić, osvojivši svoj prvi trofej, u nizu bisera ovog velikana nogometa.
Kasnije je Luštica vodio Olimpiju u onoj utakmici s Partizanom, poznatoj po “slučaju Maksimović”, i borio se da njegov Hajduk uzme te 1976. treću duplu krunu u nizu, što nikada nikome nije pošlo za rukom.
Ali igralo se dok god “crno-beli” nisu zabili za pobjedu, uz pomoć tadašnje sudačke organizacije i beogradske čaršije.
Ostala je zapamćena ona Ivićeva: “Bit ćemo prvi ako nam dozvole.”
I nisu nam dozvolili.
Bio je Slavko Luštica i selektor reprezentacije bivše države, pa je kao predstavnik FSJ-a poslan u Argentinu da s tribina prati Svjetsko prvenstvo 1978., na koje se tadašnja reprezentacija nije plasirala. Svjetska nogometna smotra u Argentini, kad smo se budili noću gledati majstorije Marija Kempesa, i koju su zbog neslaganja s vladavinom vojne hunte u toj zemlji bojkotirale velike svjetske nogometne veličine – tadašnji uvjereni ljevičari poput Johana Cruijffa i Paula Breitnera. Eto, i toga je tada bilo na nogometnoj sceni.
Pamtimo Vas, šjor Žiga, Vašu veliku povijesnu titulu ’71., prelijep nogomet koji se igrao tada u Splitu, nikad boljeg Jerkovića i pitanje koje je ostalo – što bi bilo da je bilo.
Hvala Vam za sve.
