Tin Ujević preminuo je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu
Tin Ujević (1891. – 1955.) jedno je od najvećih imena hrvatske književnosti i pjesništva 20. stoljeća. Rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, a djetinjstvo je proveo u Imotskom i Makarskoj. Nakon završene gimnazije u Splitu, upisuje studij filozofije i romanistike u Zagrebu, gdje se uključuje u studentski i politički život.
Zbog političkih aktivnosti boravio je neko vrijeme u Parizu, gdje živi boemski. Tamo prevodi, piše eseje i stječe duboka filozofska i kulturna iskustva koja će oblikovati njegovo stvaralaštvo. Po povratku u domovinu posvećuje se isključivo književnosti, ali živi u skromnim uvjetima, često na rubu siromaštva.
Ujević je bio pjesnik iznimne širine i dubine, u čijim stihovima odzvanja spoj kozmopolitizma, egzistencijalne boli, čežnje za idealom i neugasive ljubavi prema čovjeku. Njegova lirika istodobno je intimna i univerzalna, filozofska i emotivna, jednostavna i uzvišena.
Njegove najpoznatije pjesme — „Svakidašnja jadikovka“, „Notturno“, „Visoki jablani“, „Pobratimstvo lica u svemiru“ — postale su klasici hrvatske poezije. U njima se očituje njegova sposobnost da obične riječi pretvori u glazbu i da osobnu patnju pretvori u umjetnost.
Ujević je bio i izniman esejist, prevoditelj i erudit. Pisao je o filozofiji, umjetnosti, politici i društvu, uvijek sa slobodarskim duhom i dubokim razumijevanjem ljudske prirode.
Umro je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu, u tišini i siromaštvu, ali s bogatstvom koje je ostavio u hrvatskoj kulturi. Danas se smatra najvećim hrvatskim pjesnikom moderne, simbolom slobodnog duha, umjetničke strasti i vječnog traganja za istinom.
