Na svojim su radnim mjestima provodili svaki dan u tjednu, radili su po najmanje devet sati, bez prava na bolovanje, godišnji odmor ili slobodni dan, i to za 600 eura mjesečno, a kada su se, nakon mjeseci izrabljivanja, konačno pobunili, poslodavac im je počeo prijetiti te im je odbio vratiti radne dozvole, tvrde radnici koji su se, nakon što su dali otkaze, obratili Indexu.
Ovo je priča skupine 25 Filipinaca koji su proteklih mjeseci, neki gotovo godinu dana, radili za Željku i Antona Glasnovića, vlasnike firme Sinovi groma d.o.o., koja u svom vlasništvu ima tridesetak kioska, odnosno tobacco shopova, po cijelom Zagrebu. Radnike traže često, pa je tako i u trenutku pisanja ove priče na njihovim kioscima stajao natpis: "Tražimo radnike." Za Index su istupile dvije bivše zaposlenice, koje su iz straha zamolile da im sakrijemo identitete.
Naše su sugovornice u kioscima u vlasništvu spomenute firme počele raditi prošle godine. Tamo su došle preko jedne agencije za zapošljavanje stranih radnika koja posluje u Hrvatskoj, no ima podružnicu na Filipinima. Da bi došle u Hrvatsku, morale su joj platiti otprilike 1100 dolara.
Radili bolesni
"Kada su nam rekli da ćemo raditi u prodaji, svi smo zamišljali trgovine i šoping-centre. Kada smo došli u te kioske, osjećali smo se malo prevareno", kaže naša sugovornica te dodaje da se taj osjećaj potvrdio kada su shvatili da njihovi poslodavci, kako tvrdi, nisu ispunili niti jednu stavku zajamčenu ugovorom koji su potpisali s agencijom preko koje su se zaposlili.
"U ugovoru stoji da ćemo dobiti 80 eura mjesečno za hranu. No nismo dobivali novac, Toni, kako smo ga zvali, donio bi nam kutiju namirnica, najviše povrća. One bi se jako brzo pokvarile jer smo na nas dvadesetak imali dva mala frižidera u koje nam ništa ne bi stalo", priča jedna od Filipinki.
U ugovoru koji su nam pokazale, a koji su potpisale s agencijom, stoji i da imaju pravo na slobodan dan, godišnji odmor i bolovanje, te da će im to biti isplaćeno u iznosu između 30 i 50 posto plaće. U praksi su, tvrde, radili svaki dan, nekada čak i bolesni.
"Kada bi netko bio bolestan, vlasnici bi rekli da nema tko raditi i da moramo doći na posao. Tako da smo radili i bolesni. Neki su bolesni čak radili duple smjene, no te duple smjene su uglavnom bile plaćene", pričaju.
"Nisu nam plaćali prekovremene"
Žene iz naše priče kažu da su, otkako su zaposlene, radile apsolutno svaki dan. Radno vrijeme počelo bi im u 5:30, a vlasnik bi ih već u 5:00 skupljao ispred smještaja. U jutarnjoj su smjeni, kažu, radili do 14:30, kada je počinjala popodnevna smjena, koja bi trajala do 23:00, ali bi zapravo, kako kažu, u kiosku ostajali do 00:00. Petkom i subotom smjene bi im trajale od 5:00 do 14:30 te od 14:30 do 1:00. Prekovremeni im sati, priča naša sugovornica, uglavnom nisu bili isplaćivani.
"Najgore nam je bilo s nedjelje na ponedjeljak jer bismo dolazile kući nakon 1 sat ujutro, a na posao smo morale krenuti u 5, tako da smo uglavnom spavale manje od četiri sata", pričaju.
"Nije nam vratio putovnice"
Naše su sugovornice rekle i da im je vlasnik uzeo putovnice i spremio ih u svoj ured. "To je učinio nakon što je jedan od radnika otišao od njega i napustio Hrvatsku. Tada se jako naljutio i od tada svima uzima putovnice. Rekao nam je: 'Za ovo ste vi krivi, vi ste me natjerali na to'", priča jedna od Filipinki.
Ali to, prema njihovim pričama, nije najgore što im se događalo. Kako kažu, jedna je radnica samo nekoliko dana nakon što je počela raditi doživjela pljačku. Pljačkaš je u nju uperio nož i uspio ukrasti kovanice koje su držali blizu prozorčića kroz koji se odvijaju kupnja i plaćanje robe. Do nje, kažu, srećom nije mogao doći jer je bila zaključana u kiosku.
"Nakon toga je zvala vlasnika i rekla mu za pljačku. On ju je na telefon prvo pitao je li pljačkaš uzeo novac. Zatim je vikao da je trebala novac sakriti u WC. Kada ga je pitala hoće li zvati policiju, rekao je da neće. Nikom nije bilo jasno zašto", kažu sugovornice.
"Morali smo pišati u kadu"
To se, kako kažu, dogodilo u tobacco shopu u Španskom, no najgore je ipak, po njima, bilo raditi u kioscima na Selskoj cesti ili u Prilazu Baruna Filipovića. "U kiosku na Prilazu Baruna Filipovića nas je poslodavac zaključavao u kiosk. Razlog je bio taj da brava nije radila s unutarnje strane. Zaključao nas je i dao nam je ključ kroz prozorčić, da popodnevna smjena može otključati kad dođe na posao. Rekao je da je to radi naše sigurnosti, no što da je došlo do požara? Također, oni su koji ondje radili duplu smjenu nisu mogli izaći cijeli dan, pa nisu imali ništa za jesti osim grickalica u kiosku", pričaju.
"U kiosku na Selskoj cesti nije bilo WC-a. Bila je nekakva kadica i u nju smo morali vršiti nuždu. Jedna žena koja je ondje radila imala je problema sa srcem, već je imala jedan srčani udar i visoki krvni tlak. Jednog je dana bila bolesna i bolio ju je želudac. Zamolila je vlasnika da je premjesti u drugi kiosk, zbog probavnih problema, no on je to odbio. Kako ondje nije mogla ići na WC i obavljati veliku nuždu, rekla je da taj dan mora ostati kod kuće.
Sljedećeg je dana doživjela nešto što ju je istraumatiziralo. Kada ju je poslodavac došao pokupiti pred kiosk i kada je htjela ući u auto, ušla je napola, a on je već krenuo. Ona je već napola bila u autu. Skoro joj je pregazio nogu. Bila je uvjerena da je kažnjava jer nije htjela raditi kada je bila bolesna", pričaju sugovornice.
Više pročitajte ovdje.
