Sarajevski ratni teatar na pozornicu je splitskog HNK-a poslao pobjedničku formaciju – izvrstan tekst Ivora Martinića, sjajno promišljenu režiju Ivana Plazibata i kao šlag na torti – nevjerojatno talentiran glumački ansambl. „Moj sin samo malo sporije hoda“ bavi se blago rečeno „nezgodnom“ tematikom – obitelji u kojoj mladić Branko slavi rođendan – u kolicima. I koliko god to boljelo, pokazat će se da su Brankove oštećene noge najmanji hendikep u tom kolektivu.
Pod krovom su tri generacije, senilna baka koja psuje kao kočijaš i stalno se prisjeća neprežaljene mladenačke ljubavi, rastrgana majka koja pokušava ne izgubiti ono malo živaca kojima na okupu drži nezainteresirana supruga, tvrdoglavu majku, preživahnu kćer i sina kojega je bolest prikovala za kolica. Središnji je događaj u tom malom komadiću obiteljske priče jedan dan u životu majke Mije koja svom sinu s poteškoćama pokušava organizirati rođendan. Na površinu će vrlo brzo isplivati brojni problemi: očeva nezainteresiranost, sestrina mladenačka sebičnost, majčin umor od konstantna popravljanja svega oko sebe. Tetak i tetka kao da pokušavaju izbjeći proslavu, potonja uz izgovor da joj je mačka loše, a jedina koja se baš iskreno (i pomalo iritantno) veseli rođendanu sestrina je dobroćudna nametljiva prijateljica kojoj se Branko sviđa.
A Branko je nevjerojatan lik. Mladić koji traži uporište u hladnjaku da bi, majci za ljubav, barem na jednoj rođendanskoj fotografiji stajao na nogama. Mladić koji se stalno uklanja sa strane da njegov hendikep ne bi usporavao živote drugih. Mladić koji si ne dopušta skok u val samosažalijevanja i defetizma koji bi obitelj gurnuo preko ruba. U ključnom trenutku on će zaplesati na svojim kolicima, samo da bi dokazao majci da život ide dalje. I da ona, gušeći se u suzama, više ne treba govoriti da „njen sin samo malo sporije hoda“.
Ova predstava mogla je otići i u drugom smjeru. Mogla je biti duboko patetična, ljuta na cijeli svijet, orijentirana proklinjanju zle sudbine – i sve bi to bilo sasvim shvatljivo. Međutim, Martinić tolstojevski promatra i sreće i nesreće unutar obitelji, ne ignorirajući činjenicu ljudske žilavost i želje za preživljavanjem. Plazibatova režija, uz ostatak kreativnog tima koji je svim drugim aspektima sjajno oslikao obiteljsku atmosferu, nenametljivo i sa suosjećanjem ulazi u taj dom koji svakodnevno prolazi milijun mikroraspada – ali nekako ipak ostane na nogama, čak i kad su te noge u kolicima.
Glumački ansambl (Snežana Bogićević, Jasna Diklić, Mirela Lambić, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Džana Džanić, Matea Mavrak, Enes Kozličić) pokazao je toliko šarolik talent i toliki raspon emocija da se možemo samo nadati da ćemo ih što prije opet gledati na daskama splitskog HNK-a.
