Vozio sve po propisu i zaradio zatvorsku kaznu! To se isto može čuti! No u nečem mora biti štos! Ne vjerujte svemu što čujete, a osim toga nije svačije tumačenje propisa baš relevantno. Opća pravila su jasna i uklesana u zakon: u naselju se držimo onih standardnih 50 km/h, na otvorenim cestama hvatamo ritam do 90 km/h, dok nam brze ceste dopuštaju 110 km/h, a autoceste nas časte s maksimalnih 130 km/h. To su temelji, abeceda prometa koju bi svaki vozač trebao znati čak i ako ga probudite usred noći.
Naravno, to „štreberstvo“ ide korak dalje – pravi vozač zna da su ti brojevi samo polazišna točka, jer cestom vladaju znakovi koji često kažu nešto sasvim drugo. Možda je škola u blizini pa onih 50 postaje 30, ili je cesta toliko dobra da vam znak dopusti 60 ili 70 tamo gdje ih niste očekivali, piše HAK revija.
Znakovi nisu garancija sigurnosti
Može čovjek biti pun znanja kao šipak koštica, poznavati svaki članak zakona i imati reflekse poput mačke na steroidima, ali cesta nije papir u boji. Taj broj na znaku, bio on 40, 80 ili 130 nije obećanje sigurnosti, već samo dozvola za idealan svijet koji u stvarnosti rijetko postoji. Mislite kako ste sigurni jer vozite po propisu dok vani lije kiša kao iz kabla, a vjetar vas pokušava preseliti u drugu traku? To nije vožnja, to je igranje rusko-prometnog ruleta.
Gorka je istina da se može loše završiti čak i ako se vozite ispod onoga što piše na znaku. Kako? Jednostavno! Neprilagođena brzina uvjetima na cesti. Ako je na cesti led, a vi vozite 50 km/h jer je to opće pravilo u naselju, pa završite u tuđoj ogradi, ništa od petice za poznavanje propisa. Zakon je jasan: brzinu morate prilagoditi stanju kolnika, vidljivosti, preglednosti i stanju vašeg vozila. Znak vam daje dopuštenje, ali drugi faktori postavljaju uvjete.
Sve do sad rečeno, pravila, znakovi, zaboravite na trenutak. Zamislite scenu koju ne želimo ni najgorem neprijatelju, a crna kronika se njome bavi češće nego što itko želi priznati. Noć je. Kiša ne da pada već lijeva. Kolnik je crn, mokar i klizav, vaši brisači mahnito plešu u pokušaju da vam kupe barem sekundu vidljivosti. Svjetla vozila iz suprotnog smjera ne osvjetljavaju put, ona vas zasljepljuju, razlijevaju se po vjetrobranskom staklu kao mrlje ulja na platnu. Svaki mišić vam je napet, oči peku od naprezanja. Vozite. Gledate u brzinomjer, debelo ste ispod onih 70 ili 60 na znaku. Osjećate se odgovorno. I onda, u onom djeliću sekunde, u ta dva treptaja oka dok vas je snop svjetla iz suprotnog smjera potpuno izbacio iz stroja i udarac.
Sekunde koje odlučuju o životu i smrti
Niste vidjeli ništa. Niste vidjeli pješaka u tamnoj odjeći, neuočljivog poput sjene, našao se na kolniku tamo gdje mu nije bilo mjesto. Možda je bio pod utjecajem alkohola, možda je odlučio okončati svoj život baš pod vašim kotačima, ali ishod je isti. I tu dolazimo do najstrašnijeg dijela. Iako ste vozili ispod ograničenja, sudac će vas pitati samo jedno: jeste li vozili onako kako nalaže zakonska odredba? Ona, opća odredba kojom je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti,, piše HAK revija.
Jer, prema slovu zakona, ako je kiša lijevala, ako niste vidjeli ništa, vaša je brzina trebala biti tolika da se možete zaustaviti, pa makar to značilo puzanje brzinom hoda ili potpuno sklanjanje s ceste dok oluja ne prođe. Zakon ne zanima što je pješak bio neoprezan ili alkoholiziran; zakon traži od vas da predvidite nepredvidivo. To je ta surova, hladna oštrica propisa. To je noćna mora koja vozače odvodi u zatvorske ćelije, a obitelji u vječnu tugu. Sve zato što ste mislili da je onih par kilometara na sat ispod znaka naša sigurna zona. U takvim noćima, sigurna zona ne postoji – postoji samo vaša odgovornost prema onome što ne vidite.
Da ovo nije samo teorija iz udžbenika, potvrđuje stvarna i svježa presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 2. prosinca 2024. (Kž–290/2024-7). Ta presuda je pravni ekvivalent hladnog tuša za svakoga tko misli da ga brzina unutar ograničenja štiti od zatvora. Vozač se kretao brzinom od 61 km/h na dionici gdje je dozvoljeno 70 km/h. No uvjeti su bili sve samo ne idealni, noć, slaba vidljivost i trenutak koji nitko ne može predvidjeti. Udarac je bio neizbježan. Na kolniku se nalazio pješak, obučen u tamnu odjeću, s nevjerojatnih 2,98 promila alkohola u krvi. Praktički nevidljiva zapreka koja se nije trebala nalaziti tamo. Ovaj vozač čija sudbina mora biti opomena, nije bio trkač, nije divljao cestom, ali je zbog povrede odgovarajuće odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama postao osuđenik, piše HAK revija.
Prije nego što je odredio desetomjesečnu kaznu zatvora, Županijski sud u Puli-Pola u svojoj je presudi iznio obrazloženje koje bi svaki vozač trebao uokviriti i staviti na instrument ploču. Trajno da mu bude pred očima. Sud je rekao ono što mnogi od nas prešućuju dok stišću gas: „Iako je na tom dijelu prometnice brzina kretanja ograničena na 70 km/h, ta maksimalna brzina je previđena za optimalne uvjete vožnje, dnevno svjetlo, suhu prometnicu, nepostojanje drugih sudionika u prometu i bez obzira što je optuženik nije prekoračio, osnovano mu se na teret stavlja da je njegova brzina bila neprimjerena prometnim uvjetima.“
Optuženik je vozio 61 km/h, po papiru legalno, po sudskoj presudi kobno. Odatle i molba i vapaj: budite pametniji od komada pleha, znak je pleh, vaš razum je jedini zakon. Ova presuda nije samo kazna jednom čovjeku, to je jasna poruka svima nama. Vaše pravo da vozite po ograničenju prestaje tamo gdje počinje vaša obveza da predvidite opasnost. Zato, sljedeći put kad sjednete za upravljač po oluji ili mraku, ne gledajte u brzinomjer tražeći opravdanje u brojkama. Sjetite se ovog sudskog pravorijeka. Memorirajte, ta dozvoljena brzina je samo gornja granica za savršen dan. Za sve ostale dane, imate svoj razum i zakonsku odredbu koja traži prilagodbu uvjetima na cesti!
